PEKING - Grandioznih građevina, ulica i avenija, glavni grad Kine Peking ima stanovnika kao dvije Srbije, a putnike iz cijelog svijeta "dočekuje" na aerodromu izgrađenom za Olimpijske igre 2008. godine, koji je i sam veličine omanjeg grada.
Osim redovne carinske kontrole, putnike na aerodromu sačekuje i još jedan "državni službenik" - policijski pas omanje rase, uredno "obučen" u prikladnu uniformu. Iako se čini da je prije spreman za igru nego za posao, kažu da perfektnim njuhom nepogrešivo otkriva kada neko pokuša da u zemlju unese ono što kineski zakon strogo zabranjuje, izmedu ostalog - sir i kajmak.
Peking je nastao prije oko 3.000 godina i danas ima oko 13 miliona stanovnika, od kojih oko pet miliona živi u gradu, a ostatak u predgrađima.
Među njima je i nekoliko stotina građana Srbije i, mada nikada nisu popisani, procjenjuje se da ih je oko 300. Jedan od njih je i Ivan Matić, iz Zemuna, koji sa prijateljem Goranom Paunovićem vodi restoran "Moment" u jednom od najmodernihih dijelova grada - San Li Tunu.
U Peking je došao prije šest godina, u posjetu sestri, i tu ostao. Sa prijateljem je prije nekoliko mjeseci otvorio restoran evropskog tipa, u kojem služe italijansku kafu i specijalitete Starog kontinenta, jer takvih u Kini, kaže, još nema.
Prošlog mjeseca prestižni časopis za strance "Bejdžinger" njihovu grčku salatu proglasio je za najbolju, u konkurenciji šest restorana - među kojima je bio i grčki.
Gosti restorana su stranci i poneki Kinez, a najčešći izbor su palačinke sa dimljenom piletinom, domaćim sosom ili sa ukusom pice ili - kad su u pitanju slatke - sa nutelom i keksom koji neodoljivo podsjeća na našu "plazmu".
Mada je pušenje zabranjeno na skoro svim javnim mjestima, to nije propis koji se poštuje bez izuzetka, pa i u "Momentu" pušaču pepeljara stiže ukoliko to drugim gostima ne smeta, a njeno dno pokriveno je socom od upravo skuvanog esperesa, da "ubije mirise".
Prema Ivanovim riječima, iako restoran radi tek nekoliko mjeseci, već ima stalne goste, među kojima su službenici raznih ambasada. Jedan Britanac, na primjer, redovno svraća sa kćerkom i naručuje uvijek isti sendvič, a isti je slučaj i sa zaposlenima u stranim firmama, čija se predstavništva nalaze u blizini.
U kompleksu modernih zgrada izgrađenih u staklu, gdje zakup stana košta oko 2.000 evra mjesečno, nalazi se i garaža: jedan do drugog parkirani su porše roze boje, aston martin, lamborgini i nekoliko mercedesa.
Nedaleko je i najviša zgrada u Pekingu, sa čak 82 sprata. Vlasništvo je jedne američke firme, a iz kafića na 80. spratu "puca" pogled na prijestonicu Kine. U hotelu, u sklopu zgrade, odsjedaju uglavnom poslovni ljudi, a o debljni njihovih novčanika i bankovnih računa bez mnogo riječi govori mnoštvo zvjezdica na tabli hotela, ali i cijena najjeftinijeg napitka, espreso kafe - deset evra!
Međutim, potpuni užitak gostu koji u kafić stigne za samo desetak sekundi skoro bešumnim liftom, kvari vidik okovan smogom.
U Pekingu je i čuvena "svilena" pijaca, "kopija" tržnog centra - u beogradskom bloku 70, u kojoj na nekoliko spratova trgovci, nimalo diskretno, nude svoju robu.
Na prodaju je sve, od igle do lokomotive - kopije poznatih brendova telefona, fotoaparata, razne opreme, a posebno garderobe. Na jednom od pet spratova nalazi se nekoliko prodavnica svile u kojima prodavci nude komletnu uslugu - dobar kvalitet prave kineske svile, ali i šivenje po mjeri. Kažu, "za dva dana je sve gotovo, na vama je samo da odaberete dezen".
U kozmetičkim salonima, Kineskinje uživaju u posebnom tretmanu čišćenja lica - koncem, poslije čega ih čeka i masaža stopala.
Među 13 miliona stanovnika je oko 300 Srba, a jedan od njih drži restoran
Peking ima oko 3.000 vozila gradskog saobraćaja i dvije podzemne željeznice u dužini od 40 kilometara. Širokim bulevarima grada koji je podijeljen na, kako kažu, četiri prstena, ali u obliku kvadrata, svakodnevno se kreće ogroman broj automobila, koji sve više postaje problem za nesmetani saobraćaj.
Da bi se izbjegle velike gužve gradski oci donijeli su odluku da od ponedjeljka do petka vlasnici automobila na čijim tablicama su određeni brojevi ne mogu da voze svoje "ljubimce". Propisano je koja posljednja dva broja na tablici određenog dana ne smiju u saobraćaj.
Zato su tu taksisti. Oni, međutim, nemaju "problem" da odbiju vožnju ukoliko im se relacija koju mušterija traži učini kratkom, a oni koji voze "na divlje", bez taksimetra i oznaka taksija, ponude vožnju i za nekoliko puta veću cijenu od uobičajene.
Turisti, ali nerijetko i Kinezi, prevoze se ulicama sa po četiri ili pet traka u jednom smjeru i rikšom - doduše modernom, jer je svaki vozač tog tradicionalnog prevoznog sredstva na svoj bicikl ugradio motor na struju.
Pored čuvenog Zabranjenog grada, rijeka turista sliva se i u šetačku zonu Pekinga, poznatu ulicu Van Fuđin koja uveče posebno oživi zbog tezgi poređanih u nizu na kojima se ne nude suveniri, već razne đakonije.
Kriške dinje na štapiću, karamelisano voće ili jagode na ledu, u posebnim posudama, samo su dio ponude koji strancima više izgleda kao egzotička izložba u prirodnjačkom muzeju, nego prilika za večeru.
Prodavci obučeni u crvene uniforme bučno nude naređane na drvene štapiće "uprvo ispržene" čaure svilenih buba, male škorpije ili viline konjice. Posebno hvale, kao specijalitet, ukus tanke bijele zmije, sve vrste sipa ili morskih plodova, a po naročito povoljnoj cijeni, po njih uglavnom, ukoliko se ona prihvati bez cjenkanja, mogu se kupiti pohovane banane veličine palca.
I mada je Peking višemilionski grad, koji prema nekim procjenama ima dnevnu migraciju oko dva miliona stanovnika, izuzeno je čist. Ukoliko neko i baci papir ili opušak na ulici, neko će to već počistiti i skinuti zalijepljenu žvaku sa trotoara.
U Pekingu vlada kontinentalna klima, zime su suve i hladne sa malo snijega, ali period sa mrazom traje oko 185 dana godišnje. Najljepši mjesec za obilazak grada je, slažu se u Pekingu, septembar - kada je nebo prozračno plavo, a vazduh čistiji nego inače.