Oronule stepenice koje vode ka ruševnim zidovima skoro su sve što je ostalo od zaboravljenog njujorškog centra za zarazne bolesti koji je već 50 godina napušten i zaboravljen od svih.
Riječ je o centru koji je nekada zbrinjavao oboljele od lepre i tifusa, a o njemu danas svjedoči serija jezivih fotografija.
Svega 350 metara od prenaseljenog Bronksa nalazi se ostrvo koje je prvi put naseljeno davne 1885. godine, a služilo je kao karantin za zarazne bolesti.
Kasnije je to bila jedina zvanična kolonija oboljelih od lepre u SAD.
To je decenijama bio i dom Tifusne Meri, prve zabilježene kliconoše, koja je ovom "titulom" stekla svjetsku slavu.
Kada je kao imigrantkinja iz Irske stigla u Ameriku, Meri Malon nije ni slutila da će se njom, osim epidemiologa i pravnika, baviti poete i romanopisci.
Još manje je mogla očekivati da će je učiniti čuvenom okolnost da u sebi nosi uzročnike trbušnog tifusa.
To je decenijama bio i dom Tifusne Meri, prve zabilježene kliconoše, koja je ovom "titulom" stekla svjetsku slavu
Sve bi bilo drukčije da se nije zaposlila kao putujuća kuvarica i početkom 20. vijeka tokom nekoliko godina zarazila znatan broj građana koji su imali nesreću da uživaju u njenoj hrani.
Kada je otkrivena, zdravstvene vlasti su je tri godine držale u prinudnoj izolaciji, sve dok ona tu odluku nije sudski oborila kao nezakonitu.
Budući da je bila uvedena u registar kliconoša, pribjegavala je čak i promjeni imena kako bi zavarala trag.
Njen cilj nije bio da što više ljudi otjera u grob, bez obzira na efekte koje je u tom pogledu postizala, već da pošteno zarađuje za život.
Sigurno je da je isto mogla da čini i kao, recimo, čistačica, ali bi to za kvalifikovanu kuvaricu bila degradacija, a i finansijski hendikep.
Tako je, nešto kasnije, dovela do zaraze velikog broja bolesnika i osoblja kojima je u dvije bolnice pripremala hranu, uprkos činjenici da je ona sama bila zdrava.
Prema podacima američkih vlasti, zarazila je 43 ljudi, od kojih je troje umrlo.
Na kraju je dobrovoljno prihvatila izolaciju i ostatak života, još skoro tri decenije, provela kao "gost" grada Njujorka na ovom ostrvu.
Na ostrvu je imala svoju kolibu, a nakon njene smrti 1938. godine doktori su izvršili obudkciju i u njenom organizmu pronašli tifusne kulture.
Ona je ujedno bila i najpoznatiji stanovnik tog jezivog ostrva.
Ostrvo Nort Brader bilo je svjedok i jedne od najvećih američkih tragedija prije 11. septembra, tj. požara na putničkom brodu "General Slocum" usljed kojeg je poginuo 1.021 putnik.
Taj centar je zatvoren 1963. godine, i od tada niko, osim istoričara Jana Ferensa i zaljubljenika u rijetke ptice, nije kročio na to ostrvo.
Ferens kaže da ga je to ostrvo oduvijek interesovalo, te da je godinama tražio dozvolu da ode i da ga istraži.
"Ovo je svakako jedno od najvažnijih mjesta u Americi koje bi trebalo posjetiti", kaže Ferens i dodaje: "Istorijski gledano, to je čuveno mjesto, iako je uvijek bilo na lošem glasu."
Veliki broj imigranata je bolovao od raznih zaraznih bolesti, koje su zahtijevale karantin
Prema njegovim riječima, centar je osnovan kao prisilni karantin za osobe koje boluju od raznih zaraznih bolesti.
"Tu su boravili ljudi koji boluju od tifusa, šarlaha, žute groznice... Kasnije je tu smješteno i šest osoba koje su bolovale od lepre i one su bile smještene u zasebnim drvenim kolibama", kaže Ferens.
Inače, veliki broj imigranata je bolovao od raznih zaraznih bolesti, koje su zahtijevale karantin.
"Krajem 19. i početkom 20. vijeka Njujork je bio suočen sa valom imigranata, koji su uglavnom živjeli u nehigijenskim uslovima, i samim time bili izloženi raznim zaraznim bolestima. Te bolesti su se neizbježno širile, a kada bi vlasti otkrile zaražene, one su ih slale na Nord Brader ostrvo, dok su samo bogati odlazili u privatne klinike", priča Ferens.
Međutim, ni uslovi na samom ostrvu nisu bili ništa bolji.
"Uslovi su bili prilično loši, stopa smrtnosti je bila visoka, a izlječenja i oporavka relativno niska", kaže Ferens i dodaje: "Kako u to vrijeme telefon nije bio dostupan u toj mjeri, vlasti su nekada znale da nasilno odvedu zaražene na ostrvo, a da pritom ne obavijeste njihove porodice. Štaviše, oni koji su umrli na ostrvu, do kraja života nisu ostvarili kontakt sa svojim porodicama."
Danas, ostrvo je zvanično otvoreno samo za nekoliko osoba koje proučavaju skupinu rijetkih ptica na ostrvu te za policajce koji s vremena na vrijeme patroliraju ostrvom, tražeći neželjene goste koji pokušavaju da uđu na "zaboravljeno" ostrvo.
I sam Ferens je godinama pokušavao da dobije dozvolu gradskih vlasti da posjeti ostrvo.
"Istorijat ostrva sam počeo da izučavam 1990. godine, ali intenzivno tek 2003. godine. Odlučio sam da je vrijeme da sam odem i istražim to mjesto, ali nije bilo jednostavno jer mi je trebala dozvola gradskih vlasti", kaže Ferens.
Dodaje da su se godine truda i upornost ipak isplatili.
"Tek 2008. godine uspio sam da dobijem dozvolu da snimam na ostrvu. Od tada, pa do danas, ostrvo sam posjetio 15 puta, dokumentujući i bilježeći sve što sam našao tamo. Moram priznati da sam istinski srećan jer sam dobio ekskluzivni pristup jednom od najznačajnijih američkih zabranjenih mjesta", kaže Ferens.
Prvi stanovnici tog ostrva, koje se nalazi u neposrednoj blizini Bronksa, bili su doseljenici koji su imali tu nesreću da dobiju neku od zaraznih bolesti; varičele, tuberkulozu, šarlah, difteriju, za koje tada nije bilo adekvatnog lijeka, zbog čega su oni morali biti prisilno uklonjeni iz grada kako bi se spriječilo širenje bolesti.
Uslovi na samom ostrvu su bili veoma primitivni, na brzinu napravljene kolibe i šatori, smješteni oko centralne Riversajd bolnice, koja je bila zadužena za ovakve slučajeve.
Za vrijeme oluja i nevremena, trajekti nisu išli prema tom ostrvu, tako da je često nestajalo hrane i ogreva.
Biti poslan na to ostrvo među imigrantima se smatralo smrtnom kaznom. Oni koji su imali sreće da se vrate s ostrva svjedočili su o uslovima nedostojnim čovjeka.
Na početku 20. vijeka, gradske vlasti su odlučile da poprave stanje na ostrvu, izgradivši bolji smještaj, a dovedeno je i dodatno medicinsko osoblje, kako bi se pružila bolja njega pacijentima.
Kasnije je to bila jedina zvanična kolonija oboljelih od lepre u SAD
U to vrijeme, ostrvo je uglavnom bilo centar za oboljele od tuberkuloze, ali i za one koji su bolovali od veneričnih bolesti.
Godine 1942. centar je zatvoren prvi put kako bi se napravilo mjesta za veterane iz Drugog svjetskog rata, kojima je to bio privremeni smještaj.
Međutim, ideja centra za veterane nije zaživjela i centar je 1952. godine doživio i posljednju transformaciju, te jedno vrijeme služio kao institucija gdje se sprovdio eksperimentalni program liječenja mladih ovisnika o drogama.
Kada je i taj projekat propao, centar je zatvoren, a ostrvo je ostavljeno na milost i nemilost vremena kako bi budućim generacijama svjedočilo o nekim davno prošlim vremenima.