U neka davna vremena raskošna odjeća, bogatstvo uzoraka, korseti i ostali elementi svojstveni baroku bili su uobičajena slika u odajama bečkog dvorca Šenbrun, ali i ispod ružičnjaka koji krase njegove vrtove. Iako danas nije tako, i dalje se u ovom kompleksu osjeća duh starih vremena. Posjeta Šenbrunu, do kojeg se dolazi širokim gradskim alejama i kroz Bečku šumu, odvešće vas u neko drugo vrijeme, vrijeme careva i carica, plemstva, paževa i dvorskih dama.
Kako istorija pripovijeda, na mjestu gdje se danas svom svojom veličinom i impoznatnošću prostiru dvorac Šenbrun i njegovi velelepni vrtovi, bilo je područje pod nazivom Katerburg. Ovaj prostor je 1559. godine kupio rimski imperator Maksimilijan II i dao izgraditi manji dvorac za lov, koji je tokom vremena u više navrata bio spaljen, a 1683. u vrijeme 2. turske opsade, i u cijelosti uništen. Sumnjalo se da će ovdje ikada "niknuti" nova palata, ali imperator Leopold I nije bio tog mišljenja i naredio je arhitekti Johanu Bernhardu Fišeru da napravi projekat novog zdanja. Njegov prvi projekat se nije mogao sprovesti u djelo, jer je želio da u isto vrijeme poveže antičke i savremene stilove. Zato je napravio drugi projekat, koji je realizovan, a izgradnja palate počela je 1696. godine, da bi se nakon tri godine u njoj održavale svečanosti.
Palata je mijenjala svoj izgled kako se mijenjala vlast u Austriji. Svaki vladar je želio da nešto doda ili promijeni. Carica Marija Terezija je od svog arhitekte Nikolasa Pakasija tražila palatu u rokoko, gdje se nalazila lična straža Franje Josifa koja je čuvala ulaz u privatni carev apartman. Dalje se raskošnim hodnikom ulazi u sobu za bilijar, koja je služila kao čekaonica za prijem kod cara. Sto za bilijar pripadao je djedu Franje Josifa, caru Francu I i služio je za razonodu što vojsci, što vladarima.
Po izlasku iz ove sobe, zaokupljeni razmišljanjem i impresionirani činjenicom da su carevi vijekovima unazad znali šta je bilijar i igrali isti u časovima dokolice, dolazite do odaja Franje Josifa, koji je već sa 18 godina stupio na austrijski prijesto. Dane je provodio za radnim stolom, ustajao u četiri sata i nakon umivanja hladnom vodom strogi katolik obavezno je obavljao jutarnju molitvu. Željezni krevet u carevoj spavaćoj sobi ukazuje na spartanski i jednostavan život austrijskog monarha.
Odaje velikog vladara dalje vode u tri male sobe koje su pripadale apartmanu carice Elizabete, poznatije pod nadimkom Sisi. U radnoj sobi pisala je pisma, dnevnike i pjesme, a iz ovog dijela kružne stepenice vode u privatne caričine odaje, koje danas nisu otvorene za javnost. Tu je i toaletna soba koja je carici služila za njegu ljepote. Priče kažu da je važila za jednu od ljepših žena tog vremena i da je bila svjesna toga, a njega njene do poda duge kose je zahtijevala i do nekoliko časova dnevno.
Tu je i zajednička odaja supružnika, koja nosi ime Kineska soba, a samo nekoliko koraka dalje pred vama će se ukazati ogromna odaja koja je služila za porodične objede. Večere su se odvijale po strogom dvorskom ceremonijalu, a car je davao prednost tipičnim jelima bečke kuhinje kao što su bečka šnicla ili goveđi gulaš.
Slike svih važnijih porodičnih dešavanja iz svih dinastija Habzburgovaca, te umjetnička djela koja su pokazatelji istorije, dalje će vas odvesti do Žutog salona i Dvorane ogledala, koja je Mariji Tereziji služila kao prostorija za svečanosti u porodičnom krugu, između ostalog i za koncerte. U ovoj prostoriji je 1762. godine šestogodišnji Volfgang Amadeus Mocart održao prvi koncert pred caricom. Poslije koncerta Mocart je skočio na krilo carici, zagrlio je i kako red nalaže, poljubio.
Najljepša i najveća od svih prostorija u Šenbrunu je Velika galerija, koja je ujedno predstavljala i središte dvorca gdje su se održavali balovi, prijemi i gala večere. Dužine 40 metara i široka preko 10 metara bila je opremljena kristalnim ogledalima, pozlatama, plafonskim freskama.
Značajna je i Napoleonova soba jer je veliki osvajač boravio ovdje u vrijeme dvije okupacije Beča 1805. i 1809. godine. Vjeridbom Napoleona sa Marijom Luizom, kćerkom cara Franca I i unukom Marije Terezije, 1810. godine obilježen je mir dva moćnika.
Razgledanju carskih odaja kao da nema kraja, pa uzdahe mami i Milionska soba, po svemu neobična goblenska odaja, Crveni salon, Bogata soba i Lovačka odaja. Od ulaska u dvorac, do izlaska iz istog, prošetaćete kroz nekoliko istorijskih epoha, a autentičnost namještaja, ukrasa, slika, ostaviće vas bez daha i zaista vas vratiti u davna vremena dvorskih zabava i zavjera.
A kada iskoračite iz dvorca, ulazite u drugu dimenziju - jedan od najljepših parkova na svijetu, koji krase fontane, statue, čuvena Glorijeta, botanička bašta kao i zoološki vrt, njastariji u Evropi.
U prostranim vrtovima Šenbruna nalazi se i lavirint rađen prema nacrtima iz 18. vijeka. Kada pronađete izlaz, naći ćete se na mjestu s kojeg se pruža pogled na cijelo područje na kojem se nalazi dvorac, a legenda kaže da su članovi carske porodice u nj "bježali" od svakodnevnih obaveza i briga.
Nedaleko od ulaza u lavirint se nalazi i veličanstvena Neptunova fontana, na kojoj je prikazan Neptun s trozupcem kako gleda na slapove koji utiču u veliki bazen.
Ali djelo koje svakako gospodari parkom je građevina na brdašcu iznad Šenbruna, koja optički zatvara vrt dvorca, a važi kao spomenik posvećen junacima, svakako je Glorijeta, sa koje pogled "puca" na sam dvorac i panoramu Beča.
Palata je uvrštena u popis mjesta svjetske baštine 1996. godine, a Šenbrun u prevodu znači "Lijepi bunar", zbog bunara iz kojeg se koristila voda u kraljevskom dvoru u Beču.
Danas u dvorcu ne žive ni carevi ni carice, nego obični ljudi kojima je dostupno 190 odaja, a koji su igrom slučaja dobili mogućnost stanovanja na ovoj predivnoj lokaciji. Upravo od njih ćete čuti priče o ljepoti šetnje noću unutar šenbrunskih vrtova kada nema posjetilaca. Naime, palata i okolni vrtovi imaju radno vrijeme, a poslije njegovog isteka predivnim vrtovima mogu da šetaju samo njegovi stanovnici, kao što su to u davna vremena mogli veliki Habzburgovci.
Marija Terezija
Carica koju su karakterisale osobine cijenjene kod monarha: dobrodušnost, razumnost, odlučnost te najvažnije od svega, spremnost da prizna svoju grešku i mentalnu superiornost svojih savjetnika, svakako je bila Marija Terezija. Bila je i jedini ženski vladar svih habzburških posjeda i posljednji član dinastije Habzburg. Postala je vladarka po smrti svoga oca, cara Karla VI, u oktobru 1740. godine. Otac joj je Pragmatičkom sankcijom iz 1713. godine omogućio da naslijedi njegove teritorije koje su se inače mogle nasljeđivati samo po muškoj liniji i od strane muškaraca. Ova jaka žena je provodila reforme u tadašnjem carstvu, a uz pomoć svojih ministara.
Franjo Josif
Austrijski car Franjo Josif, praunuk carice Marije Terezije, na prijesto je sjeo kao osamnaestogodišnjak (koji tada nema pravo na krunu) u jeku revolucije 1848. godine, kada je njegov prethodnik Ferdinand I Dobri bio prisiljen da abdicira. Uz kolegijalnu vojnu pomoć ruskog cara uspio je da 1849. godine uguši mađarsku revoluciju, a zatim je uveo centralističko-apsolutistički režim. Da bi prevladao unutrašnju krizu u monarhiji, car je popustio pritisku Mađara i priklonio se stvaranju dvojne austrougarske monarhije. Time je obezbijedio lojalnost Nijemaca i Mađara svojoj dinastiji, ali je nametanjem njihove dominacije nad nenjemačkim i nemađarskim narodima zaoštrio nacionalno pitanje koje je postalo izvor novih sukoba i kriza.
Belvedere
Kompleks baroknih palata podignutih za vrijeme austrijskog princa Eugena Savojskog, 1752. godine prodan je carici Mariji Tereziji, kada ga je nazvala Belvedere i tako ga uvrstila na listu dvoraca koje je posjedovala.
Palate Gornji Belvedere i Donji Belvedere, uz pripadajući park, tvore jedan od naljepših baroknih ansambala na svijetu. Park je tipično barokni, u kojem su biljke i šetališta uredno i simetrično postavljni poput pozorišne scene.
Za vrijeme vladavine Habzburgovaca kompleks je povećan. Posljednji koji je Belvedere koristio kao rezidenciju bio je nadvojvoda Franjo Ferdinand.
Zgrade kompleksa teško su stradale za vrijeme Drugog svjetskog rata, a danas je čitav kompleks temeljno uređen.
Novija istorija i posjete
Poslije pada monarhije 1918. godine novoosnovana Austrijska Republika postala je vlasnik Šenbrunske palate i sačuvala je divne sobe i odaje kao muzej za posjetioce. U 20. vijeku palata je nekoliko puta korištena za važne događaje kao što su istorijski sastanak između Džona Kenedija i Nikite Hruščova 1961. godine.
Dvorac godišnje posjeti oko 1,5 miliona ljudi. Građevine koje se nalaze pored, kao i sam park, privuku dodatnih 5,2 miliona turista, što turističkoj zajednici Beča donosi ogroman priliv novca i impoznatan broj od 6,7 miliona posjetilaca godišnje.
Noviteti
Jedna od svakako najvećih znamenitosti Beča, velelepni dvorac Šenbrun, do kraja 2012. godine dobiće novi centar za posjetioce radi njihovog optimalnog prijema i usmjeravanja. U novom centru koji će se nalaziti neposredno kod glavnog ulaza biće ubuduće šest kasa umjesto dosadašnjih četiri kao i automati za ulaznice. Takođe će biti postavljeni info-punktovi sa interaktivnim instalacijama, ugostiteljski kutak, čekaonice, prodavnica i toaleti. Danas vrtove i Glorijetu možete obići bez ulaznice, ulaz u dvorac košta 25 evra, a ulaznice u unutrašnjost Glorijte, lavirinta te zoološkog vrta treba platiti posebno.