VALJEVO - Manastir Pustinja, između Bajine Bašte i Valjeva, izgleda kao zdanje koje je osmislila nadahnuta umjetnička duša, kojoj je bilo stalo da se sve zgrade uklope u arterije i puls prirode.
U pristranku redovi košnica, pa kameni zid sa kapijom, hram iz 13. vijeka, manstirski konak, a u porti stablo crnog bora zakrililo krov i krstove na njemu.
Oko hrama kao sjenke promiču monahinje. Žure svojim poslom i tek kad im se obratite "izađu iz svog svijeta" i pažljivo saslušaju šta ih pitate.
Ne žele da se "po novinama" ističe ni jedno njihovo ime, "jer sve su jednake pred Bogom i ljudima", ali s pobožnošću, tiho i skoro tajanstveno, pričaju o manastiru posvećenom Vavedenju presvete Bogorodice.
Istorijski podaci o gradnji ovog manastira veoma su oskudni. Pominje se da je izgrađen za vrijeme vladavine kralja Dragutina, da je na temeljima stare, za vrijeme turske vladavine, podignuta ova crkva.
U Hadži-Ruvimovim zapisima stoji da je manastir postradao kada je turska sila krenula da osvaja Beč. Zapisi se čuvaju u crkvi u Rabrovici.
"U predelima beligradskim, a najviše u valjevskim predelima, mnoge crkve su postradale kada je počeo rat između ruske carice Ekaterine i Josifa Drugog, rimskog cesara, sa truskim carom Abdulom" - stoji u manastirskom ljetopisu, a zapisno je da je ""hram postradao od skadarskog paše Bušatlije, koga je knez Pirgo ubio".
Poznavaoce gradnje pravoslavnih crkava iznenadiće zidani ikonostas, što je velika rijetkost, na kome se nalaze ikone iscrtane na drvetu.
Freskopis ovog manastira smatra se jednim od vrednijih u srpskim crkvama. Osim dobro očuvanih fresaka sa likovima Svetog Petra i Pavla, Jovana Krstitelja, svetih ratnika Dimitrija, Georgija i Prokopija, na zapadnom zidu hrama, kao čuvar ulaza, prikazan je arhanđel Mihailo sa isukanim mačem.
Za ljepotu ovih fresaka zaslužni su zografi Jovan i Nikola, a o njihovom umjetničkom djelu govori i zapis iznad vrata priprate u naos: "Izvolenijem Otca, s potspešenijem Sina isoveršenijem svjatago duha ispisa se siji božanstveniji hram preslavnije Bogorodice vavedenija od bitija, v leto 1622. Trudi se o svem smerni iguman Janićije Bitojević..."
U ljetopisu manastirskom zapisano je i da je priprata sa zvonikom dograđena 1848. godine, kada je u porti zasađen i bor koji je danas ukras svetinje.
Kao i iz svih srpskih pravoslavnih duhovnih centara i iz ovog zrači nebeska energija koja nikoga ne ostavi ravnodušnim. Ljudi se ovdje kreću kao da idu na prstima, u hram ulaze bogobojažljivo i znatiželjno, a na kraju, kad im monahinje na posluženje iznesu slatko od šljiva i rakiju manastirku, dobiju želju da ponovo dođu u ovaj manastir.
Nije zato slučajno što je već ostarjela pjesnikinja Desanka Maksimović u knjizi utisaka u manastirskom konaku 1992. godine zapisala: "Srećna sam što sam posetila ovo sveto mesto. Kako bih pošla na onaj svet da ovde nisam bila i poklonila se ikonama i ovoj svetinji".
