Prije, davno, u vrijeme moje mladosti, u vrijeme mog djetinjstva, koje je prohujalo u nepovrat, radovao sam se kada sam prvi put prilazio nepoznatom mjestu: svejedno bilo to seoce, bila siromašna palanka, bilo veće selo ili varošica - moj djetinji radoznali pogled nalazio je u njemu mnogo zanimljivih stvari.
Svaka zgrada, sve što je imalo na sebi pečat kakve god vidljive osobenosti - sve me to privlačilo i začuđivalo.... Sad ravnodušno prilazim svakom nepoznatom selu i ravnodušno posmatram kako banalno izgleda; ništa ne miluje moje hladne oči, nije mi smiješno, ni ono što bi ranijih godina izazvalo živ izraz na licu, smijeh i neprekidan govor - sad promakne pored mene i nepomična usta ćute nemarno. O, mladosti moja! O, moja naivnosti!
GOGOLJEV I JESENJINOV "HENDIKEP"
Ovaj dio iz najpoznatijeg romana Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, kako piše Aleksandar Vronski u knjizi "Književni portreti", pjesnik Sergej Jesenjin u godini svoje smrti po kafanama je govorio naizust. Toliko se pronalazio u "Mrtvim dušama" da nije postojalo alkoholno stanje, a po svjedočenju savremenika imao ih je raznih, kada navedeni fragment knjige nije znao napamet. U tim i takvim stanjima, tvrdi Vronski, pričao bi kako ga više ništa ne može uveseliti u metropoli kakva je Moskva, a nekada je jednostavno bio srećan u rodnom Konstatinovu.
Gogolj je "Mrtve duše" napisao u trideset trećoj godini života (1842), Jesenjin je napustio ovaj svijet kada je imao samo trideset (1925), a ja danas, koji ni u kom slučaju ne pokušavam da se poredim s njima po pisanju, kada uzmemo u obzir pomenute događaje bitne po istoriju književnosti - imam dvije godine manje od pisca u vrijeme prvog izdanja čuvene mu knjige i godinu više od omiljenog pjesnika Rusije u vrijeme njegove smrti. Elem, zahvaljujući odrastanju u Bosni i nekakvoj urođenoj pasivnosti - "hendikep" koji su imali Gogoljevi književni antijunaci i sopstveni književni junak čuveni Sergej Aleksandrovič Jesenjin, mene je zaobišao.
Doživjevši određena razočaranja još u ranoj mladosti, kada je ovim prostorima bjesnio rat, valjda po nekoj višoj pravdi, danas se radujem svemu što vidim: seocetu, siromašnim ili bogatim palankama, ovakvim i onakvim varošima, a da ne pominjem grad kakav je Budimpešta.
ZUBATO SUNCE DUNAVA
Da, pošto mi je Rusija još nedosanjani san, zadovoljio sam se onim lakše ostvarivim - vikendom u glavnom gradu Mađarske. Oduševljenje Budimpeštom, koje je zahtijevalo ovako iscrpan uvod, bilo je nenadano i veliko. Nenadano, jer je u mojim mislima to bio još jedan veliki i prljavi grad, što su mi kroz prozor autobusa, ispočetka, potvrđivale industrijska zona i gomile smeća oko ulica u predgrađu. Veliko, jer dolazim iz zemlje čija je ljepota u ruralnom, a ne u urbanom. Vazduh u Bosni miriše na cvijeće i potok.
Njena sela su pusta i priroda brdsko-planinskih krajeva je uzela puni mah. Vazduh u Mađarskoj smrdi. Ravnicom Panonije vjetar širi zdravi smrad iz vjerovatno punih sela, ili je bar tako bilo dok sam prelazio granicu između Hrvatske i Mađarske i kada sam odmarao na tamošnjoj benzinskoj pumpi. Sve je zapravo bilo uobičajeno dok nisam izašao iz autobusa koji se iz Banjaluke truckao punih deset sati.
To subotnje jutro, poslije poluprospavane noći, Budimpešta je, jednostavno, ličila na djevojku koju volim. Zubato sunce, čiji me odraz iz Dunava precizno gađao u oči, činio je od mene zaljubljenog slijepca.
Bez turističkog vodiča, s onom kojoj sam dopustio da me vodi kroz život i na koju mi je počeo ličiti ovaj grad, hodao sam Lančanim mostom. Istim onim koji je prvi spojio Budim i Peštu i oko kojeg se isplelo više mitova i legendi nego oko Mehmed-pašine ćuprije na Drini.
LEGENDE I ČUDA LANČANOG MOSTA
Uslijedio je razgovor. Pričali smo o kipovima lavova izdignutim na stubovima mosta i kako je narodu palo na pamet da izmisli mit o tome da se skulptor, postiđen pred porugom puka jer navodno lavovi nemaju jezik, bacio u Dunav. Zaključismo da onaj koji je dokazivao da lavovi imaju jezik, ali da se vidi samo odozgo, ništa u životu nije postigao. Mitovi i dalje žive, jer pobogu, ovaj je obećao da će se baciti u rijeku ako neko pronađe ijednu manu na mostu.
Spomenusmo i ktitora zdanja, grofa Ištvana Sečinjija. Njemu je jednog olujnog decembra otac umro u Beču. Grof ko grof, živio je u Budimskoj tvrđavi, pa nije mogao prisustvovati sahrani, jer tadašnji pontonski iliti plivajući most zbog nevremena nije bio u funkciji. Tada je, velim, grof Sečinji postao Andrić prije Andrića i shvatio da "od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije bolje i vrednije od mostova", te je napravio prvi i, po mišljenju mnogih, među koje spadam i sam, najljepši most u mjestu koje se danas zove Budimpešta. U vrijeme svoje izgradnje smatran je svjetskim čudom, a to je, ako mene pitate, neoboriva činjenica i danas, kao što je činjenica da je Gogolj i dalje svjetski klasik.
Most je zapravo fascinantan jer je prototip svih značajnijih građevina u Budimpešti. Svejedno kojim su arhitektonskim stilovima građene, svaka od njih je pravljena i da bude korisna, i da, što reče pisac, miluje oči. Arhitektura Budimpešte, zapravo, krivi vrat i u tom gradu provesti dva dana je isuviše malo - nedovoljno čak i za divljenje spoljnoj ljepoti zgrada.
RAJ ZA PROVINCIJALCE
To shvatite kada se nađete na Budimskoj tvrđavi, gdje fontana Matije Korvana sa spomenicima lovaca, lovačkih pasa i ustrijeljenog jelena liči na antivegetarijansko svetilište, a pogled na Peštu na raj za provincijalce. Pored Mađarske nacionalne galerije ili Muzeja istorije Budimpešte prošli smo kao pored groblja, jer smo žurili u Peštu, na Trg heroja. Isto je bilo i u Pešti. Muzej lijepih umjetnosti i Palatu umjetnosti samo smo ispratili pogledom, ali milenijumski i spomenik mađarskih vladara u periodu dugom hiljadu godina ukazao nam je na to koliko ovaj narod cijeni istoriju i umjetnost. Naši vladari, zatekoh se u razmišljanju, vjerovatno ni izvajani ne bi mogli stajati jedni pored drugih. Oni koji su gradili Budimpeštu, pak, znali su kako da naprave grad koji budi optimizam, a mađarski narod je takav da spaja nespojivo. Kako tako nešto ne pomisliti, nakon što u nedjeljno poslijepodne uđete u kafanu i tamo zateknete pijačni dan, gdje se na tezgama prodaju suhomesnati i mliječni proizvodi. To sam vidio u tamošnjem pubu "Szimpla kert" (Jedan, jedinstven vrt). U Budimpeši, pomislio sam, ni beskućnicima nije loše, ali saznah za strašnu nepravdu. Prije tri godine zabranili su im boravak na javnim prostorima. Pogled s Ribarske palate ili Citadele, šetnja uz Dunav, cigareta ispred monumentalnog Parlamenta, hod kroz Andrašev bulevar ili valjanje u lišću pored zamka Vajdahunjad - sve je to terapija za književne pesimiste i doživotne lutalice. Za onog ko je propao u Budimpešti imao bih puno razumijevanje, jer njega ljepota ništa manje ne vuče u porok nego onog u Moskvi. No, mene je ljepota, ipak, odvukla u patetiku i laskava titula koju sam uz opšti smijeh stavio uz ime svoje saputnice jeste "ta i ta, od Budimpešte ljepša". O, sredovječnosti moja rana! O, moja naivnosti!
