Putovanje

Novinarka "Nezavisnih" u posjeti Halštatu: Seoce koje je zarobilo magiju svijeta

Novinarka "Nezavisnih" u posjeti Halštatu: Seoce koje je zarobilo magiju svijeta
Foto: N.N. | Novinarka "Nezavisnih" u posjeti Halštatu: Seoce koje je zarobilo magiju svijeta
Bojana Petković

Vidim te već, istina kao u nekoj srebrnoj magli, ali divno te vidim: na nogama ti čizme od sedam milja, u ruci Aladinova lampa, putuješ na onom čudotvornom tepihu iz 1001 noći, prelećeš planine i mora i dižeš se visoko prema zvezdama.

Možda ti i ne slutiš koliko volim tvoju tršavu glavu, detinju glavu koja miriše na sapun i penušavi aprilski vetar... Zato i hoću samo da te zamolim: preleti beskonačnost i pobedi vreme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji, ovo su stihovi Miroslava  Mike Antića, njegove "Čarobne pesme", koju citiraju generacije, bilo da se radi o ljubavi, nesrećnoj ili srećnoj, ali i o ljubavi prema putovanjima.

A, kako Mika kaže, na "aprilskom vetru" i u rano jutro stigli smo u Halštat, selo u oblasti Salckamergut, u Austriji, smješteno na obali Halštatskog jezera i skriveno duboko u planini Dahštajn, na 508 m nadmorske visine. Iako poneseni ljepotom viđenog, odlučni smo da "koračamo po zemlji" i otkrijemo sve čari ovog neobičnog planinskog seoceta, ušuškanog u austrijske Alpe, koje je zarobilo magiju svijeta.

"Još nisam vidio mjesto tako čudno locirano kao što je Halštat. Kuće izgledaju kao da sjede jedna na drugoj, izgrađene na nagibu na uzanoj obali, prilijepljene kao lastavičja gnijezda, ogledajući se u zelenom sjaju jezera", ovo su riječi Franca Satorija, doktora i putopisca, zabilježene prilikom njegove posjete Halštatu 1813. godine, a koje opisuju prvi pogled na Halštat. Smješten u alpske vijence, on je ostao neobično magičan sve do današnjeg dana, kada mu se divi i savremeni čovjek.

Po izlasku iz autobusa, kojim smo 10 časova putovali iz Banjaluke do Halštata (uračunato i zadržavanje na granicama), od vodiča Milana Bijelića, mladog čovjeka potkovanog istorijskim podacima, činjenicama, anegdotama i zanimljivostima, saznajemo da, iako usamljeno i negostoljubivo, ovo područje se smatra za jedno od prvih koje su ljudi naselili. Razlog su bogata nalazišta prirodne soli, koju su iskopavali još oko 5500. godine prije Hrista. Kažu, da nije bilo soli, vjerovatno ne bi bilo ni Halštata. A so je na ovom području otkrivena na zanimljiv način. Naši ondašnji preci primijetili su da meso neke divljači ima bolji okus od druge koju su lovili. Prateći trag "boljeg mesa", približavali su se rudniku soli, koja je u ono vrijeme bila nepoznat začin. Vidjevši da životinje nešto ližu, shvatili su u čemu je tajna dobrog okusa mesa divljači  so je bila "krivac". Tako je i otkriven veliki rudnik soli, koji je i danas u pogonu, a pored industrije soli, turizam je danas glavni činilac halštatske privrede.

Do kasnog 19. vijeka, Halštatu se moglo prići samo čamcem ili uzanom stazom. Pristup kućama na obali bio je moguć samo čamcima ili preko "gornje staze", odnosno malog koridora koji je prolazio preko tavana kuća. Da bi se omogućila gradnja Halštata 1890. godine, stijene su razbijane dinamitom.

Danas, tada napravljenim stazama prolaze mnogobrojni turisti, a ponajviše je Kineza, koji su alpsko seoce 1997. godine upisano na UNESCOovu listu mjesta svjetske baštine, vjerno kopirali i izgradili u kineskoj provinciji Guangdong.

Na samom ulazu u selo nailazimo na turistički infopult, na kojem možete uzeti mape sela sa precizno ucrtanim turističkim odredištima. Šetnjom dalje stižemo do Halštatskog muzeja, koji je podružnica Prirodoslovnog muzeja u Beču i ima drugu najveću kolekciju umjetnina halštatske kulture u svijetu, koju ćete moći vidjeti po cijeni od 10 evra. A samo nekoliko koraka dalje od Muzeja je glavni trg  šarmantni Marktplac.

Glavni trg datira iz 14. vijeka i prepoznaćete ga po spomeniku Svetom trojstvu smještenom u samom središtu trga okruženog raznobojnim pitoresknim kućama u čijim prizemljima su se smjestili kafići, restorani, hoteli, prodavnice i suvenirnice. Većina kuća u Halštatu zadržala je svoju originalnu drvenu strukturu, ali kuće na Marktplacu uništene su u velikom požaru 1750. godine, te su iznova sagrađene u kamenu pa se razlikuju od većine arhitektonskih zdanja u ostatku grada. Samo malo dalje od trga smjestila se evangelistička crkva, sagrađena 1785. godine, a dalje niz ulicu je crkva Uznesenja Marijinog, koja datira iz 1505. godine i izgrađena je u kasnogotičkom stilu, ali je sačuvala toranj starije crkve iz 12. vijeka, a uz nju je formirano i groblje.

Priča o groblju je jedna od zanimljivijih koju nam je vodič Milan ispričao, jer u nekim mjestima i groblja mogu biti turistička znamenitost. Naime, kako je sam Halštat uklesan u stijene i mjesta za veliko groblje nije bilo, stanovnici sela sahranjivani su u zemlju bez sanduka, da bi se zauzimalo što manje mjesta, ali i da bi tijelo brže trunulo. Zatim bi se svakih 10 godina grob ponovo otvarao da bi se napravilo mjesto za sljedećeg umrlog. Lobanja bi bila oprana i stavljena na krov kuće gdje bi stajala tri mjeseca. U ta tri mjeseca bi potpuno izblijedjela i bila bi spremna za sljedeću fazu preparacije. Lokalni umjetnik bi oslikavao lobanje prije nego što bi ih izložili u kosturnicu (Beinhaus), koja se nalazi uz samu katoličku crkvu. Na lobanje je obavezno bilo napisati inicijale i godinu smrti umrlog. Pored toga, porodica je mogla birati i dodatne motive  cvijet, anđele... Ova tradicija počela je dvadesetih godina 18. vijeka, dok je posljednja lobanja u kosturnicu pohranjena 1995. godine, a od tada se preminuli iz Halštata sahranjuju u obližnjem Obertaunu.

A ovdje se priče o, uslovno rečeno, čudim kazivanjima o smrti ne završavaju. Dok stojimo na Marktplacu i uživamo u provom jutarnjem planinskom suncu, vodič Milan nas pričama vraća u daleku prošlost. Ovoga puta pričom jedinstvenom u svijetu, kakva je uostalom bila i ona o kosturnici. Naime, grof Kristof Ajsel fon Ajselberg, koji je preminuo davne 1668. godine, bio je upravnik velikih rudnika soli. U svom testamentu napisao je da imovinu (uključujući i dvorac na suprotnoj strani jezera) ostavlja katoličkoj crkvi, pod jednim uslovom  svakih 50 godina na dan njegove smrti sanduk s njegovim tijelom morao se izvaditi iz kripte smještene u dvorcu, te biti provezen kroz cijeli Halštat, uz povorku svih stanovnika. Nakon toga bi sanduk bio smješten u čamac i opet vraćen u dvorac. Posljednja nesvakidašnja šetnja stanovnika Halštata održana je 1868. godine. Sljedeća, 1918. godine, nije se održala zbog rata, a crkva je 1968. našla načina da izvrda želju iz testamenta  jednostavno se nisu oglasili povodom nove povorke. Isto se desilo i 2018. godine.

Dok slušamo priče koje zvuče nestvarno, razmišljamo o usponu na vidikovac, sa platformom "Skywalk", smještenom na 2.700 metara nadmorske visine, a koji se da vidjeti sa samog Marktplaca.

Sa društvom sa kojim ste pošli put Halštata, okrijepiti se uz prvu jutarnju kafu možda je najbolje uz samo jezero, jer sunce koje izviruje iza planinskih vrhova upravo toplim zrakama kupa kafiće i restorane smještene na samoj obali, za razliku od onih smještenih u unutrašnjosti sela. Imajte na umu da je Halštat skuplji od većine svjetskih metropola  za kafu ćete izdvojiti od 2,5 evra pa naviše, zavisi od lokacije na kojoj sjedite (kafa sa pogledom na jezero koštaće vas oko 3,5 evra), čaša kokakole, doduše čaša od pola litre, je 4,9 evra...

Kada ste sabrali prve utiske o viđenom i onome što ste čuli o ovom magičnom selu, vrijeme je za uspon na vidikovac ili posjetu rudniku soli. Ako želite posjetiti samo vidikovac, možete uzeti povratnu kartu za uspinjaču i ona košta 18 evra, u jednom pravcu je 10 evra, a ulaznica za rudnik soli, koji je tik do vidikovca, je 24 evra. U slučaju da želite posjetiti vidikovac, a da ne plaćate, možete i hodati do vrha  da se uspnete na vidikovac trebaće vam oko sat do sat i po šetnje uzbrdo, dok je povratak brži, jer se ide nizbrdo. Pješačku stazu pronaći ćete na samom ulasku u selo, preko puta parkinga za autobuse  prođete pored uspinjače, skrenete lijevo i pratite putokaze do vrha.

Obilazak Halštata može se mjeriti minutama, s obzorom na to da je selo malo, a sve turističke atrakcije su tik jedna do druge, te smo se odlučili na vidikovac da idemo pješke, da bismo iskoristili vrijeme do 18.30, do kada smo bili u ovom slikovitom mjestu. Uspon do vrha za one bez kondicije biće naporan, ali na svakih nekoliko metara postavljene su klupe, pa možete praviti predahe, ali i predivne panoramne fotografije Halštata, jezera i Alpa  krajolika kojim, kada ga gledate sa visine, zaista gospodari magija.

Kada dođete do samog vrha, u kaferestoranu sa panoramskom terasom  nekadašnjoj Rudolfovoj kuli, koja je dobila ime po Rudolfu I Habzburgu i služila kao odbrambena kula rudnika soli, možete se okrijepiti uz hranu i piće  preporuka je da probate tradicionalnu austrijsku štrudlu s jabukama, za koju ćete izdvojiti 4,5 evra.

Šesti aprilski dan ove godine bio je nestvarno lijep, a pogled sa Rudolfove kule i vidikovca neopisiv. Ispraćajući pogledom moćne vrhove Alpa još pokrivene snijegom, pješke se, istom stazom kojom smo se popeli, spuštamo do sela. A u selu, za razliku od jutarnjeg mira koji je vladao po našem dolasku, popodne sve vrvi od turista, izmiješanih sa lokalnim stanovništvom. Traže se najbolje pozadine za fotografisanje, istražuju i najmanje ulice, ide se na ture brodom po jezeru koje koštaju 10, 15 ili 25 evra, u zavisnosti od trajanja (30, 60 ili 120 minuta). Na obalama jezera jedu se najbolji kebabi (pet evra) i pije se pivo (takođe pet evra), kupuje se halštatska so, ali i suveniri. Za magnete treba izdvojiti četiri evra i više, a za male snježne kugle sa motivima grada od osam evra pa naviše (poređenja radi, za magnete u Parizu bi trebalo izdvojiti oko tri evra, a za male snježne kugle 4,5 evra). U obzir treba uzeti i činjenicu da u Halštatu većina ugostiteljskih objekata, ali i prodavnica i suvenirnica radi do 18 časova, nakon čega selo od oko 800 stanovnika tone u magičnu tišinu.

Ne postoji pravo vrijeme za posjetu Halštatu, jer je doživljaj uvijek jedinstven i neponovljiv. Svako godišnje doba u Halštatu ima posebnu čar  u proljeće i ljeto u seocetu sve buja od života, krajolici se kupaju u svim nijansama zelene boje, s jeseni cijeli kraj preplave žute, crvene i bakarne boje, a tokom zime, kada bijeli pokrivač prekrije moćne Alpe, sve se presijava u pahuljama snijega. Svako godišnje doba u Halštatu je magija, jer je i on sam magija.

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Komentari: 2

dr.mr.dragon

Predivno mjesto... bas kao iz bajke..

barakuda

Bilo je bolje da ste malo Jelku poslali na odmor. Žena ne spava zbog Vučića.

Više komentara Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije