Boro Knežević, neustrašivi član Planinarskog društva "Kozara" iz Banjaluke, iz godine u godinu pomjera granice sopstvenih mogućnosti u pohodima na najviše vrhove svijeta.
Iako je u brojnim sličnim ekspedicijama stekao bogata iskustva i znanja, koja čuvaju glavu u opasnostima kakve kriju najviše kamene ljepotice, posljednje iskušenje - osvajanje Akonkagve u Argentini, najvišeg vrha Južne Amerike, zamalo ga je koštalo života.
Ipak, susret oči u oči sa smrću i hladnoćom koja parališe nije ga pokolebao u namjeri da da svoj maksimum i dođe pod sam vrh ove planine, visoke 6.962 metra.
Bilo je, kaže, situacija kada se pitao što mu je ovo trebalo i poželio da odustane, ali sada kada se prisjeti priprema i dvonedjeljnog penjanja - sve bi ponovio.
"Krajem januara nas 21 krenulo je u ekspediciju na Akonkagvu, koja je trajala 22 dana, od kojih smo 14 proveli osvajajući planinu. Vođa ekspedicije bio je nadaleko čuveni planinar Dragan Jaćimović, a među članovima bilo je nas troje iz BiH, dok su ostali bili iz zemalja regiona", počinje priču Knežević.
Ma koliko zaljubljenici ovog sporta iz cijelog svijeta bili svjesni avanture u koju se upuštaju, nedaće koje su ih dočekale na dugom putu ka vrhu neki nisu izdržali. Na sreću, među takvima nisu bili planinari ovog tima.
"Ljudi nemaju predstavu koliko je to iscrpljujuće i da si bukvalno svjestan da ne znaš hoćeš li se vratiti živ. Ipak, ne razmišljaš u tom smislu. To je kao kad sjedaš u auto. Svaki dan neko pogine, ali niko ne razmišlja o tome kada negdje kreće. Osim toga, ja se držim one kineske poslovice: 'Gdje ima ljubavi, nema straha'", navodi Knežević.
Ističe da je u ovakvim podvizima najbitnija mentalna priprema, jer sirova snaga ne vrijedi gotovo ništa.
"Kada smo silazili, na putu su se smrzla i umrla dvojica mladića iz Kanade i Češke. Obojica su bili mlađi, mnogo jači i bolje pripremljeni od mene, ali tu nema kiseonika, razmjene materija i ne slušaju te ni glava ni ruka ni noga. Ako ti možeš podići 150 kilograma, to je tvoja stvar, ali gore ti to ne vrijedi apsolutno ništa. Ti si tu kao u ratnoj operaciji, moraš imati bezbroj stvari na umu", govori Knežević.
Priča kako su u takvim uslovima, na velikim planinskim visinama, i najbanalnije stvari nevjerovatno teške i iscrpljujuće.
Zbog velike hladnoće i snijega koji se nevjerovatnom brzinom gomila na odjeći i nošen vjetrom zavlači u džepove, kragnu i sve naizgled zaštićene dijelove tijela, odlazak u WC predstavljao je najveću torturu.
Pošto su zbog visinske bolesti dnevno morali piti nekoliko litara tečnosti, ovu "muku" trpjeli su na desetine puta u toku dana i noći.
"To je strašno. Sve moraš raditi polako, jer gubiš snagu. Kad vežeš pertle iscrpiš se i moraš praviti pauze, a ideš sporije od čovjeka od 90 godina. Isto tako, pošto je gore voda zaleđena, ako je piješ hladnu, organizam troši snagu da je ugrije i tu se ponovo iscrpljuješ. Zbog toga se moraš pridržavati svih pravila ako želiš da preživiš", kaže Knežević, koji je već drugog dana penjanja dobio trovanje stomaka, što ga je pratilo do kraja ekspedicije.
Sjeća se kako su se po dolasku u Buenos Ajres oduševili klimom, jer je kod njih bilo ljeto, ljudi topli, pristupačni, sve suprotno od onoga što ih je čekalo na Akonkagvi, gdje je svako prepušten sam sebi.
Knežević objašnjava da nije riječ o tome da ljudi ne žele pomoći jedni drugima, nego nisu u stanju da to učine jer su svi na izmaku snaga.
Jedino što je bila moralna obaveza svakoga od njih bilo je da opominje onoga ko klone da ne smije posustati, leći i zaspati, jer bi mu to bio kraj.
Ipak, koliko je teško oteti se potrebi za odmorom i snom i sam je osjetio po povratku s planine, kojoj nije vidio sam vrh.
"Ja sam došao do pod vrh planine i tu sam se stropoštao, nisam više mogao. Toliko je spora razmjena materija da ti se smrtno spava, organizam vapi da staneš, ne može više izdržati. Na nesreću, tada ako staneš i usporiš, gotov si. Kada sam došao skoro do vrha vidio sam gore ljude i njihovo kretanje, ali sam znao da se, ako krenem dalje, živ neću vratiti", govori Knežević.
Ističe svoju dobru osobinu što mu u tim teškim momentima mozak radi toliko da može razgovarati sam sa sobom i donijeti dobru odluku, jer neki ljudi tu gotovo izgube razum.
Iako je znao da je na samo sat-dva hoda do ostvarenja svog velikog sna - poslušao je razum i krenuo nazad.
Među devet planinara koji su se popeli na vrh bila je i Bobana Petrović, članica Planinarskog društva ''Treskavica'' iz Trnova, prva žena u istoriji naše zemlje kojoj je to pošlo za rukom.
Zadovoljan jednim ovako velikim životnim iskustvom, Knežević dodaje da su još mnogi izazovi pred njim jer je to ono što ga drži i daje mu snagu da se bori. Ostvarenje ovakvih ciljeva, koje dožive samo najhrabriji, poticaj su mu da ide naprijed i ne dozvoljava da ga slome svakodnevne životne nedaće.
Planinarenje kao smisao života
Boro Knežević, koji od 1991. godine i odlaska u rat nema stalni posao, tvrdi da nije nezadovoljan svojim životom i da nikome ne zavidi.
Nema, kaže, iluzija, jer je planinarenje, u kome se sasvim pronašao, njegov smisao života.
"Ovo nešto što sam ja sam sebi stvorio drži me u životu. Ne pristajem da živim kao crv u prašini. Radim kao fizički radnik, na građevini, kad nema posla, ali ja to prihvatam. Ipak, kad ti sebi postaviš veliki cilj i ostvariš ga, kao što sam to ja uradio u planinarstvu, ti voliš život i uživaš u njemu. Smrt je gore prihvatljiva mogućnost i ja imam hrabrosti za to", ističe on.
Opasne promrzline
Bez obzira na to što se Banjalučanin Boro Knežević zadužio prije polaska na ekspediciju kako bi kupio najkvalitetniju opremu, na Akonkagvi je zbog zime zamalo izgubio obje šake.
Naime, nakon što je po mraku radio oko šatora i snijegom pokvasio ruke, na tako niskoj temperaturi šake su mu se počele smrzavati i nije mogao navući rukavice, zbog čega su promrzline postale ozbiljnije.
"Moram priznati da se nisam plašio smrti, ali u tom trenutku sam se uplašio misleći da će mi odsjeći obje šake. To bi mi bilo gore od smrti. Jedva sam se povratio. Nisam imao snage da navučem rukavice, niti da ruke stavim u njedra, da ih nekako zaštitim. Nisam ih više osjetio", priča on. Na sreću, kolege su mu pritekle u pomoć i sve se dobro završilo.
Muke s hranom
Nakon što je na samom početku osvajanja Akonkagve "zaradio" trovanje stomaka, za Boru Kneževića je put ka vrhu bio pravo mučenje. Tome je doprinijelo i to što su hranu koju su dobili za put činili većinom slatkiši, koje je u tom stanju trebalo izbjegavati. Sa druge strane, "čorbuljci", kako ih Knežević naziva, bili su im jako ružni i bljutavi, pa je i zbog toga izgubio mnogo energije.
Prekršena pravila
Koliko god su svi planinari bili spremni da ispoštuju pravila igre, neka od njih su morali i prekršiti. Boro Knežević kaže da je od svih najgore bilo ono da se u jednom dijelu puta nužda vrši u plastične kese, pa da se to sve nosi sa sobom.
"Na ulazu u nacionalni park dobili smo po dvije kese, jedna je za smeće, a druga da se vrši nužda. Gotovo svi smo to bojkotovali. Mislim, ja ne mogu to nositi sa sobom, vezati za ranac i unositi u šator, pa sam rizikovao da platim visoku kaznu", priča Knežević.
Igra svjetlosti uz muziku vjetra
Jednog jutra Boro Knežević je na planini naišao na dva Poljaka koji su se prepirali da li da skrenu lijevo ili desno. S obzirom na to da ni on nije znao koji je pravi put, nije mogao da im pomogne. Za vrijeme njihove rasprave počelo je svitati i prizor koji je tada vidio najveličanstveniji je u njegovom životu. "Nikad se u životu nisam drogirao, pa ne znam kako je to, ali to je bio nevjerovatan prizor, neka posebna muzika vjetra, igra svjetlosti, sjenki. Planina je sijala kao dijamant. Pomislio sma tada - sad kad sam ovo doživio ne žalim da umrem", priča Knežević.
Akonkagva - Kameni stražar
Akonkagva je najviši vrh Južne Amerike i ujedno najviši vrh izvan azijskog kontinenta. Nalazi se u masivu Anda, koji se prostire duž obale Tihog okeana u dužini od 7.300 kilometara. Širina masiva iznosi od 200 do 700 kilometara. Najviši vrh pripada Argentini i u neposrednoj je blizini granice sa Čileom. Ime Akonkagva potiče od domorodačkih riječi "Aconca-Hue", što znači Kameni stražar.
Sa planine počinje da teče istoimena rijeka, koja se uliva u Tihi okean u Čileu.
Osvojiti Akonkagvu godišnje pokušava oko 3.500 planinara iz cijelog svijeta. Prvi čovjek koji se popeo na njen vrh bio je Švajcarac Matijas Curbrigen, 14. januara 1897. godine.
Ekspedicija
21 član
22 dana ukupno trajala
14 dana pohoda na planinu
6.962 m visina planine
9 ljudi se popelo na vrh