BRANKOVINA - Brankovinu, selo nadomak Valjeva, posjeti godišnje na hiljade turista i to onih probirljivih, kojima srčani zalisci kucaju stihovima, a na policama se, iznad glave, u spavaćoj sobi "šepure" knjige sa istorijskom sadržinom.
Ovdje dolaze oni koji su odrasli uz stihove Desanke Maksimović, prisjećajući se kad su djevojčicama recitovali "Čuj reći ću ti svoju tajnu...", a one njima "Osećam večeras dok posmatram laste i pupoljke rane, kako srce moje polagano raste ko vidik u lepe nasmejane dane..."
Na grobu Desanke Maksimović, koji kao i svi "svetli grobovi" zrači božanskom svjetlošću, "cele noći sneg je lagano pado, umoran i gust", a nad skromnom humkom prekrivenom jesenjim ružama, kao da se čuo glas poetese koja je recitovala: "O kako bi nekog ugledala rado, ali njega nema put je davno pust...".
Tišina caruje ispod stoljetnog graba, gdje je vječito boravište pjesnikinje tananih osjećanja, koja je spokojna uvijek i pa i onda dok "livada kraj reke sanja a zrikavci tužno zriču" i kada je " teško kada cveće pahuljica veje a ti sediš sam".
Pjesnikinja koja je vjerovala u nenadmašnu moć titraja ljudske duše ni ovdje, u Brankovini, između crkve prote Matije Nenadovića i škole u kojoj je sricala prva slova, nije sama. Sa njom je i njen suprug Sergej Slastikov, a nad njima bronzana ploča sa maketom crkve Svetog Vasilija Blaženog u Moskvi .
Na ploči ostaci nagorjelih svijeća, puno cvijeća. I ništa više.
"Sjećam se 13. februara 1993. godine kad je Desanka, na svoju izričitu želju, sahranjena u mjestu gdje je službovao njen otac, učitelj Mihajlo Maksimović. Bio je hladan dan, od hladnoće je trnulo tijelo ali niko od njenih prijatelja i poštovalaca, pa ni Dobrica Ćosić, nisu to osjećali. Svi su plakali za ovom tihom i skromnom ženom i velikom srpskom pjesnikinjom", priča književnik Aco Vidić.
Vidić kaže kako je pažljivo gledao u lica onih koji su došli na posljednji ispraćaj pjesnikinje koju se pamti po pjesmama "Miris zemlje", "Pesnik i zavičaj", "Nemam više vremena", "Miholjsko leto" i "Zovina svirala" , i vidio je da su se u njihovoj duši otvorili izvori iz kojih su u mlazevima kuljali stihovi koji su se stapali sa jekom zvona sa hrama Arhangela Gavrila.
Sa seoskog puta dolazi grupa učenika, pripodižući teške torbake na leđima. Bez riječi prilaze grobu pjesnikinje, krste se, ljube krst i malo odstoje pored humke.
"Rekao nam je učitelj da ovo učinimo. I kazao nam da ćemo se ovih trenutaka sjećati kad odrastemo i budemo daleko od Brankovine", kaže vižljasti dječačić uvlačeći promzle dlanove u rukave široke jakne.
"„Dolazili su turisti i prije u Brankovinu ali od kako Desanka ovdje počiva u svako godišnje doba ih je ko na gori lista. Dođu prisluže svijeće, stave cvijeće na grob, neki recituju stihove ili pjevaju uz gitaru. Pjesnikinja nikad nije sama“, priča sveštenik Dušan Patijarević sklanjajući uvele cvjetove sa bronzane ploče.
U Brankovini svaki kutak podsjeća na Desanku Maksimović. Škola u kojoj je završila prva tri razreda pretvorena je u muzej . Učionica iz njenog vremena, drvene skamije, tabilice i jegišteri, isrzana tabla i očerupani globus.
Stotine fotografija - Desanka beba, Desanka đak prvak, pa djevojčica sa kikicama, djevojčurak sa neobičnom frizurom, učiteljica, susreti sa pjesnicima, slikanje u Parizu i Moskvi, a onda odmor gdje zrikavci tužno zriču nad otkosima mrtvih trava.
Vod vojnika Vojske Srbije u koloni prilazi crkvi ispred koje se nalaze grobovi i spomenici prote Matije Nenadovića i njegovog sina Ljube, pa njegovog oca Alekse, onda Sime sina Aleksinog, pa spomen-obilježje književnika i akademika Ljubomira Nenadovića i vojvode Jevrema Nenadovića.
Natpis na spomeniku Čika Ljube kako su zvali Ljubomira Nenadovića napisao je Desankin otac Mihajlo Maksimović: "Sećate se ko tu leži, kad ograđen grob mu blista, ova gruda ... ne, ne, nije, nego biser zrna čista...".
Vojnici slušaju priču o čuvenim Nenadovićima. Iznad crkvenog zvonika navlačili su se tamni oblaci.
Za to vrijeme na grobu pjesnikinje Desanke Maksimović učenica srednje škole Ana Dragojević iz Brankovine recituje stihove:
"Samo s bledog neba beloj zemlji sleću Pahulje kroz zrak O, kako je bolno kad ti doći neće Neko koga čekaš a spušta se mrak...“
Iz sumornog neba nad Brankovinom padaju pahulje snijega. Kao da su pjesmom dozvane.