BERLIN - Njemački dnevnik "Velt" piše o Republici Srpskoj kao "crnoj rupi" na turističkoj karti Evrope i navodi da bi niske cijene mogle biti jedan od razloga zašto bi tamo trebalo otputovati.
"Sigurno da ćete tako lepu prirodu, kao na Sutjesci i Jahorini, naći i u Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj. Ali teško da ćete naći prenoćište s doručkom za 35 maraka (18 evra), ili na primjer u Trebinju svježu pastrmku s roštilja sa krompirom i spanaćem za šest maraka. E, tu teško da možete pronaći zamjerku", piše autor reportaže Alan Pozner.
On napominje da se Trebinje, u kojem se može prošetati osmanlijskim starim gradom i popiti kafu u austrougarskom dijelu grada pod čuvenim platanima, nalazi samo pola sata od jadranske obale i preskupog Dubrovnika.
"A na zelenoj pijaci pod platanima možete kupiti čuveni sir iz mješine, domaću šljivovicu, povrće, med, suvo meso", piše "Velt", a prenosi njemački radio "Dojče vele"(DW).
"U kakvu Republiku? Srpsku? Nikad čuo. Gdje ti je to? Aaa u Bosni…", tako počinje reportažu o RS novinar "Velta", citirajući reakcije prijatelja i kolega na pomen da će tamo da putuje.
"A to je već dobar znak", navodi Pozner i piše da su užasne slike sada prošlost.
"Još prije 20 godina Bosna i Hercegovina je bila mjesto odakle su stizale stravične vijesti. Iz gradova poput Sarajeva i Mostara, Banjaluke, Višegrada i Srebrenice stizale su slike kuća u plamenu, kolona izbjeglica, vojnika, masovnih grobnica… Ali te užasne slike odavno su prošlost koju i Bosna i Hercegovina sada polako može da zaboravi. Došlo je vrijeme da se zemlja ponovo oktriva kao turističko odredište. I to njen srpski, hrišćansko-pravoslavni dio - RS, koja je crna rupa na turističkoj karti Evrope i toliko nepoznata da imate osjećaj kao da se radi o Mjesecu", piše novinar i napominje da je multikulturna slika BiH, kao iz Andrićeve knjige "Na Drini ćuprije", zapravo samo nostalgično sjećanje.
"Godine 1995. zemlja je podijeljena na dva autonomna entiteta: muslimansko-katoličku federaciju i srpsko pravoslavnu RS. Granica između entiteta je nekadašnja linija fronta iz građanskog rata. Kontrolnih punktova i vojnika više nema. Jedino što upada u oči jeste srpska trobojka pored puta što označava srpski dio države, kao i natpisi na ćirilici. Posvuda su nikle nove crkve. Ali, sa ove, kao i sa one strane granice, govori se isti jezik, svi pripadaju južnoslovenskoj etnickoj grupi naroda i svi plaćaju konvertibilnom markom, koja zapravo odgovara nekadašnjoj njemačkoj marki. Svi imaju istu, jugoslovensku prošlost, svuda se pije šljivovica i svuda je ista balkanska kuhinja. I ovdje se turistima govori da je vrijeme mržnje prošlost, ali ipak nema ni približavanja jednih drugima", piše "Velt".
"Kao u nekom propalom braku, svi žive u jednoj državi. Nijedan Srbin ne navija za reprezentaciju BiH, a državnu zastavu zovu 'vartina zastava'. I bez obzira na to što su džamije u RS obnovljene sredstvima EU, one ostaju prazne kao što ostaju prazne i pravoslavne crkve u Federaciji BiH", navodi autor i ističe da je Federacija u ovoj podjeli sa pitoresknim Mostarom, Sarajevom, gradom partija, i hodočasničkim mjestom Međugorjem dobila bolje karte.
"Ali čovjek može da posjeti oba dijela zemlje i to bi zapravo trebalo da učini. Jer i u RS ima ljepota koje bi trebalo otkriti: rafting i kajak u kanjonima u okolini Banjaluke, pecanje u kristalno čistoj vodi, skijanje na olimpijskoj Jahorini, vožnja maunti-bajkom, planinarenje ili lov u planinama i prašumama Nacionalnog parka Sutjeska nad kojim kruže orlovi, a stanuju srne i jeleni, divlje svinje, vukovi i medvjedi.", savjetuje dnevnik.
List dalje piše o Andrićgradu u Višegradu ili (kako ga autor naziva) Balkanskom Diznilendu, koji je osmislio Emir Kusturica.
"Emir Kusturica se krstio i prešao na pravoslavnu vjeru. Za njega je i Radovan Karadžić, koji je pred Haškim sudom optužen za genocid i druge zločine, heroj. A u kafićima Andrićgrada vise fotografije ostalih heroja: Gavrila Principa, ali i Vladimira Putina", piše Pozner i napominje da je Višegrad prije rata bio većinski muslimanski (zapravo je u gradu živjelo 70 odsto muslimana), a danas samo oko deset odsto.
"Međutim, nijedan grad ne odslikava u toj mjeri tzv. etničko čišćenje kao Srebrenica gdje je u julu 1995. ubijeno oko 8.000 ljudi. U Potočarima se mogu vidjeti hiljade bijelih nišana, a na svakom stoji napisan stih iz Kurana na arapskom i srpsko-hrvatskom", kaže se u tekstu.
Tu je i Banjaluka, ranije industrijski grad, a danas poznata zahvaljujući univerzitetima, kafićima i barovima, kaže autor.
"Preko dana grad djeluje uspavano, jer mnogi stanovnici uživaju preko dana pored Vrbasa gdje pecaju i roštiljaju. Sve je idilično do trenutka dok ne dođu dvojica muškaraca srednjih godina koji uzvikuju stare ratničke parole i uzdižu tri prsta, pozdrav srpskih nacionalista", piše "Velt".
"Igor posmatra scenu bez reakcije na licu. Taj gimnazijalac je lokalni heroj - najbolji banjalučki skakač s mosta. On se takmiči i u skokovima sa Starog mosta u Mostaru. A most koji su gradile Osmanlije, uništen u posljednjem ratu, obnovljen je - takođe zahvaljujući njemačkom novcu. Turistima koji borave u Dubrovniku stari grad u Mostaru i Stari most su omiljena destinacija, a turistički vodiči rado pričaju da je obnova Starog mosta zapravo simbol prevladavanja mržnje i nasilja. Stvarnost je ipak drugačija", zaključuje Pozner.