Ovogodišnja tema Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koju je odredila Svjetska zdravstvena organizacija, glasi "Saslušana iskustva: stvarni glasovi, stvarna promjena".
Poruka je važna upravo zato što mentalno zdravlje ne možemo razumjeti samo kroz dijagnoze, simptome i stručna objašnjenja. Iza svega toga postoji čovjek sa svojim iskustvom, a njegovo iskustvo može nam pokazati ono što se spolja često ne vidi.
To se posebno vidi kod djece. U psihoterapijskoj praksi djeca nerijetko dolaze kao "problem". Ne slušaju, ljute se, povlače se, odbijaju školu, ulaze u konflikte ili imaju strahove i tjelesne tegobe. Kada se pažnja usmjeri samo na ponašanje, lako se izgubi ono što se nalazi iza njega.
Porodična psihoterapija zato postavlja još jedno pitanje: šta nam dijete svojim simptomom govori?
Dijete može biti nosilac simptoma, a da nije izvor problema. Njegovo ponašanje ponekad pokazuje da se nešto događa u cijelom porodičnom sistemu. Konflikt među roditeljima, gubitak, promjene u porodici, pritisak, neizgovorene emocije ili dugotrajna napetost mogu se pojaviti kroz dječji simptom.
U praksi sam se susretala sa porodicama koje su dolazile sa željom da promijenimo ponašanje djeteta. Tokom razgovora često bi se otvorila šira slika. Ono što je izgledalo kao neposlušnost dobijalo bi drugo značenje kada bi dijete opisalo kako doživljava odnose kod kuće. Odbijanje škole postajalo je razumljivije kada bi se otvorili strah, vršnjački odnosi ili osjećaj neuspjeha. Tada dijete više nije bilo jedino mjesto na kojem se tražio problem.
I odrasli često dolaze zbog jednog simptoma, dok se iza njega nalazi čitav životni kontekst. Anksioznost, nesanica ili iscrpljenost mogu biti povezane sa godinama potiskivanja, preuzimanja odgovornosti, gubitaka ili života u stalnoj napetosti. Simptom je stvaran, ali njegova priča je mnogo šira.
Upravo tu se prirodno nadovezuje i grupni rad. Ako iskustvo treba da bude saslušano, grupa može postati mjesto gdje ono dobija prostor, ali i gdje čovjek otkriva da njegovo iskustvo nije usamljeno. Jedna osoba govori o strahu, druga o krivici, treća o iscrpljenosti, četvrta o osjećaju da mora biti jaka pred svima. U tom susretu ljudi ne dobijaju samo podršku. Uče jedni od drugih.
Nekada rečenica druge osobe pomogne da prepoznamo ono što sami nismo umjeli imenovati. Nekada tuđe iskustvo pokaže mogućnost izlaska iz problema. Nekada je dovoljno iskustvo pripadanja grupi u kojoj ne moramo objašnjavati baš svaki osjećaj. Zato grupni rad može biti vrijedan resurs mentalnog zdravlja, posebno za djecu i mlade, roditelje, stručnjake koji rade sa ljudima i osobe koje prolaze kroz slična životna iskustva. Iskustvo pojedinca tada ne ostaje samo njegova lična priča. Može postati znanje, podrška i snaga za nekoga drugog.
Svjetska zdravstvena organizacija ovogodišnjom temom podsjeća da ljudi koji imaju iskustvo teškoća mentalnog zdravlja treba da učestvuju u kreiranju načina na koji se podrška pruža. Njihovo iskustvo nije samo nešto što ćemo saslušati kada problem već nastane. Ono treba da bude dio promjene.
Možda zato pitanje mentalnog zdravlja nije samo koliko smo spremni da pričamo o njemu. Pitanje je koliko smo spremni da zastanemo kada neko drugi govori. Da poslušamo dijete prije nego što ga nazovemo problematičnim. Da poslušamo roditelja prije nego što mu kažemo šta treba da radi. Da poslušamo čovjeka prije nego što ga svedemo na njegov simptom. Da poslušamo iskustvo onih koji su kroz teškoće već prošli i iz njega nešto naučimo.
O mentalnom zdravlju danas mnogo pričamo.
Možda je vrijeme da počnemo da slušamo. (Autor je psiholog i porodični psihoterapeut)