Narodna medicina vijekovima se razvijala pod uticajem vjerovanja, kulturnog okruženja i društvenih i ekonomskih prilika, a u vrijeme kada je školovanih ljekara bilo malo, uzroci bolesti nisu se povezivali samo sa fizičkim tegobama već i sa urokom, kletvama i drugim mističnim silama.
Etnološkinja i penzionisana muzejska savjetnica dr Aida Brenko objašnjava da su se zbog toga u tradicionalnom liječenju istovremeno koristili praktični postupci, biljni preparati, vjerski obredi i magijske prakse.
Kako su vračevi, šamani i vidari liječili bolesne?
Ulogu iscjelitelja imali su vračevi, čarobnjaci, šamani, biljari, vidari, babice i drugi ljudi kojima je zajednica pripisivala posebno znanje, a zdravlje se posmatralo kao ravnoteža fizičkog i psihičkog stanja te odnosa sa višim silama. Zbog toga se često primjenjivala svojevrsna "kombinovana terapija": bolesnik bi pio čaj protiv određenih tegoba, zavjetovao se svecu zaštitniku i istovremeno tražio pomoć osobe za koju se vjerovalo da zna "skinuti urok".
Iscjelitelji su koristili bajanja, tajanstvene formule i zaštitne predmete, bolest se pokušavala simbolično prenijeti na predmete, životinje ili drveće, dok su molitve, žrtve, post, ritualno pranje i kađenje biljem bili dio vjerske komponente liječenja. Brenko, međutim, naglašava da su ljudi koji su se bavili ovim praksama, uprkos mističnim objašnjenjima bolesti, posjedovali i praktična znanja o anatomiji, botanici i prirodnim procesima koja su se generacijama prenosila unutar porodica i zajednica.
Kako su se znanja prenosila kroz generacije?
Vještine liječenja uglavnom su se učile neposredno od iskusnijeg člana porodice, dok su se pojedine magijske formule pamtile i, prema tradiciji, nasljedniku ili nasljednici predavale neposredno prije smrti. Poznavanje ljekovitog bilja, načina njegovog sakupljanja, pripremanja i korištenja zahtijevalo je godine iskustva, pa su neke porodice generacijama obavljale ulogu lokalnih iscjelitelja i bile potpuno integrisane u zajednicu.
Početkom 20. vijeka školovani ljekari su se, prema zapisima u tadašnjim medicinskim časopisima, žalili da je u pojedinim sredinama teško razviti ljekarsku praksu upravo zbog povjerenja koje su stanovnici već imali u lokalne biljarе, osobe koje su puštale krv te namještače kostiju.
Koji su se neobični "lijekovi" nekada koristili?
Pored preparata biljnog, životinjskog i mineralnog porijekla, narodna medicina koristila je i supstance ljudskog porijekla, među kojima su bili majčino mlijeko, menstrualna krv, cerumen, urin, izmet, znoj i slina, kojima su se pripisivala različita ljekovita svojstva. Brenko navodi da se znoj ispod pazuha smatrao sredstvom za vraćanje osobe svijesti, dok su vlastiti urin ili urin malog djeteta korišteni za posjekotine, kožne probleme i teško zacjeljujuće rane.
Majčino mlijeko koristilo se kod očnih tegoba, cerumen se nanosio i na herpes na usnama, dok je menstrualna krv upotrebljavana u pokušajima liječenja padavice, odnosno epilepsije navodi 24Sata, ali i kao sastojak ljubavnih magijskih pripravaka. Ovakve istorijske prakse ne predstavljaju preporuke savremene medicine, a članak navodi i da urinoterapija i danas postoji kao oblik alternativne prakse.
Kako su iscjeliteljice postale "vještice"?
Odnos društva prema ženama koje su poznavale liječenje značajno se promijenio tokom kasnog srednjeg vijeka i ranog modernog doba, naročito između 15. i 18. vijeka, kada su masovni progoni vještica doveli do toga da se pojedine tradicionalne iscjeliteljice od poštovanih članica zajednice pretvore u mete optužbi za čarobnjaštvo.
Brenko navodi da su u ranijim razdobljima optužbe uglavnom bile povezane sa vračanjem, bez nužne veze sa đavolom ili izdajom vjere, a kao primjer pominje Dragicu, optuženu 1362. godine za vračanje u bračnim odnosima, kao i Jelu Rogaticu, koja je 1475. izjavila da je jednu ženu polijevala pripravkom od korijena omana kako bi je muž volio umjesto da je tuče.
Zašto su žene koje su liječile postale meta progona?
Razvojem akademske medicine i promjenama u društvu tradicionalno liječenje sve više se povezivalo sa čarobnjaštvom, pa je nekadašnji naziv za biljara ili ljekara vremenom dobio značenje čarobnjaka. Istovremeno su bolest, smrt, pomor stoke, suša i druge nesreće pripisivane ljudima kojima su se pripisivale natprirodne sposobnosti, a sposobnost liječenja mogla je postati razlog za sumnju da ista osoba posjeduje i moć da nanese štetu.
Širenje literature o vješticama nakon pojave štampe u 15. vijeku dodatno je učvrstilo stereotipe, dok su žene koje su poznavale medicinu, kontracepciju i porođaj imale određenu samostalnost i društveni ugled koji je u patrijarhalnom društvu mogao biti doživljen kao prijetnja. Vjerski ratovi, glad, kuga i klimatske promjene dodatno su stvarali atmosferu straha u kojoj su starije, siromašne, udovice i druge marginalizovane žene lako postajale krivci za nesreće zajednice.
Dok je zajednica imala koristi od njihovog znanja, iscjeliteljice su mogle uživati poštovanje, ali su se u vrijeme kriza i intervencija crkvenih ili državnih vlasti granice između iscjeliteljice i "vještice" brzo brisale, često sa tragičnim posljedicama.