Život

Anto Zrile i Mirko Malešević: Da mogu, krv bi darivali do kraja života

Anto Zrile i Mirko Malešević: Da mogu, krv bi darivali do kraja života
Foto: Jelena Đurđević | Anto Zrile i Mirko Malešević: Da mogu, krv bi darivali do kraja života

Svi znamo da je dobrovoljno davanje krvi human i solidaran čin i da svi, kada smo u mogućnosti, treba da darujemo dragocjenu tečnost jer time doslovno nekome spasavamo život.

Ali među nama postoje i ljudi koji su u svom životu mnogo puta dali krv, koji su je nesebično darovali kada god i gdje god je to bilo potrebno.

Anto Zrile, sedamdesetogodišnjak iz Kneževa, kaže da nije rekorder u davanju krvi, ali da je ovu dragocjenu tekućinu darovao u gotovo svim republikama bivše Jugoslavije.

Zrile se prisjeća da je prvi put dao krv davne 1968. godine u Somboru u Srbiji, kada je služio vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Kaže da se na ovaj humani gest tada odlučio iz praktičnih razloga - smanjenja vojnog roka.

"Čuo sam da će svima koji daju krv smanjiti vojni rok. Odlučio sam se da i ja dam svoju krv i tako je to počelo. Dosad sam krv darovao 58 puta. Bio sam mlad, a znate kako kažu mladost - ludost", kroz smijeh govori Zrile.

Poslije odsluženog vojnog roka vraća se u rodno Jajce, gdje je nastavio redovno davati krv kad god bi se za to ukazala prilika.

"Davao sam krv tada u Banjaluci i Jajcu. Nastavio sam i u Skender Vakufu, današnjem Kneževu, kada sam se tu preselio", rekao je Zrile.

Kaže da s obzirom na to da mu je majka iz Slovenije, krv je nekoliko puta davao i u Sloveniji.

"S porodicom sam često ljeti na odmor išao u Split, u Hrvatskoj, pa sam pet ili šest puta i tamo dobrovoljno darovao krv", objašnjava Zrile za "Nezavisne".

Dodaje da je krv davao kada su bile organizovane akcije, ali i kada se desi neka nezgoda pa je hitno potrebna krv.

"Tokom rata sam krv dao pet puta i to u Brčkom, Kneževu i Banjaluci. Jedino mi je žao što upravo zbog ratnih dešavanja nisam mogao darovati krv u Crnoj Gori i Makedoniji", rekao je Zrile.

Prije 17 godina je 50. put dao krv, a posljednji put 2007. godine u Izoli, u Sloveniji. Nakon toga je zbog godina izgubio pravo da bude dobrovoljni davalac, ali kaže, da se njega pita, on bi to i sad radio.

"Neki ljudi kažu da im je lakše izvaditi zub nego dati krv. Ja zubare ne volim, a dati krv mi nikada nije bio problem", kroz smijeh govori Zrile.

On nije jedini koji je toliko puta darivao dragocjenu tečnost.

Mirko Malešević, šezdesetčetvorogodišnjak iz Donjih Podgradaca, kod Gradiške, republički je rekorder u dobrovoljnom davanju krvi.

Dosad je krv dao 176 puta, a počeo je još kao srednjoškolac.

"Prvi put sam krv dao u srednjoj školi 1971. godine. U vojsci sam dao krv jer su dobrovoljnim davaocima krvi smanjivali vojni rok za dva dana, ali sam i nakon vojske nastavio redovno davati", rekao je Malešević.

Dodaje da je znao dati krv po pet-šest puta za godinu dana.

"Doktorica Mamula, koja je radila u Službi za transfuziju, savjetovala mi je da radi svog zdravlja, jer sam bio mlad momak, krenem redovno davati krv na svaka tri mjeseca. Ja sam to shvatio kao domaći zadatak i obavljam ga sve do danas", kazao je Malešević za "Nezavisne".

Objašnjava da za darivanje krvi nije imao neku posebnu motivaciju, nego se jednostavno osjećao lakšim kada to učini.

"Ja sam se ljepše osjećao kada dam krv, nekako rasterećeno. Takođe, čovjek se lijepo osjeća kada da krv jer zna da će nekome spasiti život”, priznaje Malešević.

Kaže da mu je jedino žao što je, za sve vrijeme od kako obavlja ovaj humani zadatak, mali broj puta namjenski dao krv.

"Jedino mi je žao što sam veoma rijetko mogao namjenski da dam krv, možda tek 15 puta", rekao je Malešević.

Dodaje da će po novom zakonu, koji propisuje da je starosna granica za davanje krvi 65 godina, on to pravo izgubiti za Novu godinu.

"Ja ove Nove godine punim 65 godina, nadam se, ako do tada bude bila organizovana akcija, da ću opet dati krv", naveo je Malešević.

Krvne grupe

Transfuzija krvi može spasiti život u nekim situacijama, poput velikog gubitka krvi, ili se može koristiti radi nadoknađivanja izgubljene krvi tokom operativnih zahvata. Transfuzija se koristi i kod liječenja anemije i hemofilije. Osobe koje imaju krvnu grupu 0 se smatraju univerzalnim davaocima, jer njihovu krv mogu primiti sve druge krvne grupe. Grupa AB se smatra univerzalnim primaocem, jer ljudi koji imaju ovu rijetku krvnu grupu mogu primiti krv bilo koje druge krvne grupe.

Istorija transfuzije

Prvi neuspješni pokušaji transfuzije pominju se u 15. vijeku, ali ozbiljnih pomaka bilo je tek u 19. vijeku, s otkrićem krvnih grupa. Prve transfuzije krvi izvodile su se direktno, iz davaoca u primaoca prije nego što dođe do koagulacije krvi. U 20. vijeku dolazi do otkrića antikoagulansa, što omogućava skladištenje krvi i njenog ponovnog korištenja kasnije. Sljedeći pomak ostvaren je u Sovjetskom Savezu tridesetih godina prošlog vijeka, kada nastaju prve banke krvi, gdje se skladište veće količine donirane krvi. U Americi se 1950. godine staklene boce u kojima se do tada čuvala krv zamjenjuju praktičnijim plastičnim kesicama. Otkrićem antikoagulansnog sredstva, CPD-A1 otopine, 1979. godine, rok konzervirane krvi se produžuje, što je povećalo zalihe krvi i dozvolilo razmjenu tih zaliha među krvnim bankama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije