BANJALUKA - Milorad Knežević i njegova supruga Milica u ljubavi, prijateljstvu i slozi žive skoro cijeli život, punih sedam decenija, a kako kažu za "Nezavisne novine", upoznali su mladi, skoro pa djeca, on je imao 19, a ona 16 godina, nakon čega se nisu odvajali, a nedavno su proslavili i 70. godišnjicu braka.
Kako ističu, nije im bilo teško da se upoznaju jer su odrasli u jednom zaseoku u Kruševom Brdu, opština Kotor Varoš.
"Kruševo Brdo ima deset lijepih zaselaka, pet sa desne strane Vrbanje i pet sa lijeve, a mi smo baš bili na lijevoj strani, u selu zvanom Pilipovina. Ja sam nju, a valjda to nekako i pripada muškarcima, primijetio prvi. Ja sam nju dugo znao i gledao, a ona mene kao da je malo kasnije upoznala", priča uz osmijeh Milorad i gleda u svoju Milicu, koja se sasvim prirodno nadovezuje i šaljivo ističe da nikada ni pomislila nije kada je za Milorada čula da će s njim izgraditi porodicu.
"Iskrena da budem, kada je on počeo hodati sa curama, ja nikada o njemu na taj način nisam razmišljala. On je puno hodao sa djevojkama, a i ja sam imala drugih momaka, uvijek je bilo nekog prela i sastanaka, igralo se kolo. Kad se on meni prvi put javio, to je bilo na praznik Duhove, mi smo bili na zboru i on je tu došao, a imao je curu već zaručenu. Kad sam ja za njega čula, pričali su da ima tri cure zaručene i ja sam mislila da je on došao radi tih drugih cura, kad on poče oko mene da se vrti. Nakon što se meni javio i pokazao, pomislila sam da drugi momak za mene više ne postoji", kaže Milica.
Ističu da je sudbonosni sastanak, na praznik Duhove, bio 1953. godine, a godinu dana poslije su se vjenčali i brak sklopili 4. septembra u Kruševom Brdu.
"Rodili smo četvoro djece, tri sina i jednu kćerku. Anđa je najstarija, zatim sinovi Dragiša, Željko i Veljko. Imamo i devetoro unučadi, a čak desetoro praunučadi, i po tim pitanjima, i ako se tako mjeri, imamo pravo bogatstvo. Sastajemo se većinom svi za Božić i za Vaskrs, zajedno pravimo ručak, mada nikada ne možemo baš sve sastaviti", priča Milica.
Kneževići ističu da su tokom 70 godina zajedničkog života uvijek poštovali jedno drugo.
"Ja ga nikad nisam ponižavala, a ni on mene. Ne mogu reći da se nikada nismo posvadili, jer kako kažu, gdje nema ljubavi, nema ni svađe, ali nikada nisu prošla 24 sata, a da nismo pričali. Ako smo se ujutru posvađali, naveče dolazi on sa posla, a dolazim i ja, i niko ne okreće glavu u ćošak, moramo da pričamo, ne može se drugačije kuća voditi. Tako i mladima kažem, kad ste u najljepšem razgovoru, onda svoje probleme rješavajte, a nikada u huji, kad ste ljuti, jer tu nema života. Iako smo se mladi uzeli, bili smo pametni, pazili smo jedno na drugo i tako je naš brak trajao. Kod muškarca je riječ posljednja, a on nije nikad bio naopak čovjek, mada ja mislim da je više na ženi da brak čuva i sačuva", priča Milica.
Milorad se nadovezuje na riječi svoje supruge i kaže da svađa nikada nije ni bilo mnogo, kao i da puno vrela pravi veliku rijeku, a da je tako i sa brakom.
"Sve je na kraju jednostavno, uz dobru volju i jednog i drugog sve je lako, baš kao što je Milica i rekla. Bilo kakva nesuglasica rješava se za stolom, kao kod ovih političara. Tada nismo imali sto kao sada, sjedalo se i na tronožac na selu, ali smo pričali, a za sve je rješenje razgovor, razgovor i samo razgovor. Ne treba ni gledati na sitnice i ne saslušati šta kažu u komšiluku, jer tamo zna biti i zavidnosti", kaže Milorad.
Napominje da je u potrazi za boljim životom otišao da radi u Njemačku, 1969. godine, a nakon nekoliko godina za njim su došli i njegova Milica i najmlađi sin.
"Od naše djece sa nama je samo bio najmlađi Veljko, a ostala su djeca već bila startovala sa školom u Banjaluci. Bilo je velikih problema, i trebalo je misliti kako djecu obezbijediti. Ja sam imao patnji u djetinjstvu, za vrijeme rata sam svašta propatio i rekao sam da ću dati sve od sebe da mi se djeca ne pate. U Njemačkoj sam radio na željeznici, gdje sam počeo radni staž, a i završio", priča Milorad i ističe da su bili štedljivi, čuvali su sredstva i polako podizali kućišta.
"Biće da mi i sinovi dobro vide, pa su dobro vidjeli koga će dovesti i to su naslijedili od mene, kao da su nas pitali. Svi imaju skladne brakove, ma čista desetka", kaže Milorad i kroz smijeh ističe da ih djeca, unuci i praunuci drže na životu.
"Imamo divne snaje, još moje oči nisu zavodenile zbog njih, nikada me nisu povrijedile ili neku ružnu riječ rekle da sam ja morala zaplakati. Mnogi hodaju po svijetu, ali da će naići na porodicu kao što je naša, mislim da je rijetkost. Neko veče smo slavili našu 70. godišnjicu braka. Kada su moji sinovi i njihovo društvo zapjevali, pa unuci, ja sam se osjećala kao da imam 20 godina, a od moje radosti suze su mi krenule. Kad pogledam svoju porodicu, kako fino žive, osjećam se lijepo. Iskreno, moram istaći da sam zadovoljnija unucima nego sinovima, šta god da sam im rekla, nikada me nisu poprijeko pogledali", priča Milica, a njen suprug ističe kroz smijeh da je znao da će pohvaliti unuke.
"Ja sam uvijek volio i poštovao ženski svijet, i suprugu, kćerku, unučice, praunučice i kada čujem u vijestima o ovim muškarcima nasilnicima, dođe mi žao što mi Bog nije dao da im ja sudim. Nije zakon dovoljno oštar prema takvim muškarcima koji nasrću na žene. Učio sam i sinove da poštuju žene, a oni su to, izgleda i naslijedili od mene. Kada nas pitaju šta vas Kneževiće drži, pa tako dobro izgledate za svoje godine, ja kažem mora se pripaziti i o jelu, piću, ali i o tome šta čovjek osjeća. Ne daju nam da starimo ni naša djeca i unuci, drže nas u životu, jer kada imate fin razgovor, sve je lakše. Jedino što mi mogu zamjeriti je da se mnogo smijem. Volim kada su žene nasmijane, a muškarci ozbiljni, ali ja to nikada nisam mogao biti", priča Milorad.
Dodaju sa sjetom da, nažalost, nema više onih ljudi, mladića i djevojaka koji su sa njima na zboru bili i kroz sjetu ističu da su ostali bez generacije.
"Kada čovjek ostane bez generacije, tuga je to, a mi smo željni razgovora, nije to uvijek razgovor sa djecom našom. Imali smo, srećom, uvijek dobro društvo i u Njemačkoj, Minhenu. Supruga je 30 godina radila kod jednog šefa u kuhinji, a ja sam 10. oktobra 1969. na željeznici imao prvi radni dan, radio sam na terenu popravke na željezničkim stanicama, tako da nije bio težak posao. Kada sam se vratio sa terena, polagao sam za čuvara radnika na pruzi, i živio sam kao da sam sâm sebi birao. Jezik sam prilično savladao, ali ga ni danas ne znam dobro. Međutim, nikad nije bilo upitno vraćanje u svoju državu", zaključio je Milorad.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
