Kada je s 18 godina zaradio prvi novac kao profesor engleskog jezika, Tijago Fereira kupio je avionsku kartu za Srbiju.
Tada nije mogao ni da pretpostavi da će ga upravo ta odluka odvesti hiljadama kilometara daleko od Brazila i rodnog Rio de Žaneira i da će, više od decenije kasnije, njegov dom biti usred šume nedaleko od Bele Crkve.
Danas je za njega, suprugu Dunju i ćerku Vivijanu šuma dom. Žive okruženi prirodom, daleko od gradske vreve. Iako je odrastao u jednom od najvećih gradova Brazila, kaže da je upravo u Srbiji pronašao ono što nije očekivao – osjećaj pripadnosti, iskrene ljude i mir koji je dugo tražio.
Od ljubavne priče do zemlje koju više nije mogao da napusti
U Srbiju je prvi put došao 2010. godine zbog tadašnje djevojke. Plan je bio da ostane kratko, upozna zemlju i vrati se kući. Međutim, već poslije prvog dolaska bilo mu je jasno da se nešto promijenilo.
„To je bila jedna lijepa ljubavna priča dok je trajala, ali ono što je ostalo zauvijek jeste moja ljubav prema Srbiji. Nikada nisam planirao da se preselim ovdje, niti sam prije toga razmišljao o Srbiji. Poslije prvog putovanja postalo mi je jasno da se neću tako lako odvojiti od ove zemlje. Osjetio sam da moram da ostanem“, priča Tijago.
Kada je prvi put spakovao kofere, imao je samo 18 godina. Sve što je zaradio radeći u školi stranih jezika potrošio je na kartu za Srbiju.
„Ljudi me često pitaju da li sam prije toga obišao Argentinu, Čile ili Peru. Nisam. Prve pare koje sam zaradio u životu dao sam za kartu za Srbiju. To dovoljno govori koliko je taj dolazak bio važan za mene, iako tada nisam ni slutio koliko će mi promijeniti život.“
Po dolasku nije znao nijednu riječ srpskog jezika. Danas piše ćirilicom, govori gotovo bez akcenta i priznaje da i dalje svakodnevno uči nešto novo.
„Trebale su mi otprilike dvije godine da mogu potpuno normalno da razgovaram na srpskom. Jezik se uči dok ste živi. I danas otkrivam nove izraze i trudim se da govorim što bolje.“
"Ljudi su razlog zbog kog sam ostao"
Na pitanje šta ga je toliko privuklo Srbiji, ne razmišlja dugo.
„Ljudi. Prije svega ljudi. Njihova iskrenost i gostoprimstvo. Ne kažem da toga nema u Brazilu, ali ovdje sam to doživio na poseban način. Došao sam potpuno sam, nisam poznavao gotovo nikoga i morao sam da budem otvoren prema novim ljudima. Upravo zato sam stekao prijateljstva koja traju godinama.“
Kaže da ga je iznova iznenađivalo koliko su ljudi spremni da pomognu nekome koga prvi put vide.
„Uvijek sam se pitao kako neko ko me nikada nije upoznao može da otvori vrata svog doma, ponudi ručak ili prenoćište i da se ponaša kao da se znamo godinama. To je nešto što me osvojilo. Mislim da su Srbi zaista među najboljim domaćinima na svijetu.“
Tokom godina kroz Srbiju je proveo veliki broj turista iz Brazila i drugih zemalja. Gotovo svima daje isti savjet – da ostave jedan ili dva dana bez ikakvog plana.
„Kažem im da samo krenu kroz neko selo, da zastanu, jave se ljudima i vide šta će se dogoditi. I gotovo uvijek bude isto. Neko ih pozove na kafu, neko na ručak, neko ih uvede u svoje dvorište da im pokaže kako živi. Gosti poslije toga ostanu potpuno zatečeni. Kažu mi: 'Bio si u pravu.' Upravo tako najbolje upoznaju Srbiju.“
"Srbin kad vas zagrli, stvarno vas zagrli"
Poseban utisak Srbija nije ostavila samo na njega, već i na njegovu porodicu.
Kada su prvi put došli u posjetu, vrlo brzo su shvatili zbog čega je odlučio da ostane.
„Poslije putovanja majka mi je rekla: 'Sada mi je jasno zašto voliš Srbiju.' Ona ima jednu rečenicu koju često ponavlja. Kaže da, kada vas Srbin zagrli, on vas stvarno zagrli. Osjeti se toplina tog zagrljaja. Nije to zagrljaj reda radi. To joj je ostalo kao najjači utisak i danas svaki put kada upozna nekoga iz Srbije kaže isto.“
Tijago smatra da upravo zbog toga mnogi stranci odlaze iz Srbije sa potpuno drugačijom slikom od one koju su imali prije dolaska.
„U svijetu se o Srbiji često pričalo kroz ratove i loše stvari. Onda dođe neko ko ovdje doživi nešto sasvim drugačije i poželi da to ispriča drugima. Mislim da su upravo ovakve priče najbolja promocija zemlje.“
Od Rio de Žaneira do života u šumi
Iako je odrastao u gradu od skoro deset miliona stanovnika, život u prirodi mu nije bio potpuno stran. Njegova majka potiče iz manjeg mjesta u Brazilu, pa je djetinjstvo provodio između velikog grada i mirnije sredine.
Tokom godina živio je u Beogradu, Prijepolju i Novom Sadu, a danas kaže da nijedan grad ne bi mijenjao za život u šumi.
„Što su mjesta manja, ljudi su nekako otvoreniji. U velikim gradovima svi negdje žure i rijetko imaju vremena jedni za druge. Ovdje se iskreno obradujete svakom gostu. Kada živite okruženi prirodom, druženje dobija potpuno drugačiju vrijednost.“
Ipak, odluka da se presele u šumu nije bila planirana. On i supruga Dunja razmišljali su o kući na Fruškoj gori, ali su ih visoke cijene odvele na drugu stranu. Kada su vidjeli kuću kod Bele Crkve, sve se dogodilo mnogo brže nego što su očekivali.
„Ušli smo u kuću i odmah osjetili da je to to. Nismo planirali da tog trenutka kupimo nekretninu, ali jednostavno smo znali da je to naše mjesto. Nekada se stvari same slože.“
Navikli na stan, centralno grijanje i prodavnicu iza ugla, odjednom su morali da nauče kako se loži peć, sijeku drva, održava veliko imanje i rješavaju sitni kvarovi bez majstora koji može da stigne za deset minuta.
„Shvatili smo koliko malo vještina imamo za život u prirodi. To su stvari koje vas u gradu niko ne nauči. Morao sam da naučim da siječem drva, da ložim vatru, da koristim alat. Ako se nešto pokvari, ne možete odmah da pozovete majstora. Morate prvo sami da pokušate. Sve to traži mnogo više strpljenja, ali vas i nauči da usporite“, kaže Tijago.
Prvih dana nije bilo lako. Kuća je bila puna stvari prethodnih vlasnika, napolju je danima padala kiša, a njih dvoje pokušavali su da raspakuju stvari, urede dom i istovremeno rade svoj posao.
Upravo tada dogodio se trenutak koji će, kažu, zauvijek pamtiti.
Komšija je pokucao na vrata sa vrućim burekom
Jedne večeri, oko pola deset, neko je pokucao na vrata.
„Otvorio sam i vidio komšiju sa čeonom lampom. U rukama je držao burek i rekao: 'Izvolite, komšija. Moja žena je ispekla vruć burek za vas.' U tom trenutku sam pomislio: 'Pa da li je moguće?' Nismo očekivali tako nešto, pogotovo usred šume. Tada smo shvatili da smo došli na pravo mjesto.“
Dunja kaže da joj je upravo taj gest promijenio pogled na sve što ih čeka.
„Kao da nam se tada otvorio neki novi svijet. Sutradan je granulo sunce, nastavili smo da sređujemo kuću i više nijednog trenutka nismo posumnjali da smo donijeli pravu odluku. Nekada je dovoljno da vam neko pokaže pažnju da biste znali da ste stigli tamo gdje treba.“
Danas na svom imanju uzgajaju povrće, uređuju baštu i iz godine u godinu uče nešto novo.
„Ne žurimo nigdje. Ove godine smo prvi put ozbiljnije zasadili paradajz, papriku i tikvice. Sljedeće ćemo možda još nešto. Nama nije cilj da napravimo veliko gazdinstvo. Najljepši dio placa je upravo šuma koju nismo dirali i želimo da takva ostane.“
Posao vodi iz šume, a turiste dovodi u Srbiju
Iako živi daleko od grada, Tijago nije promijenio profesiju. Osnivač je turističke agencije koja strancima organizuje putovanja po Srbiji, dok Srbima pokazuje ljepote Brazila.
Kaže da njegovim klijentima nije važno da li sjedi u kancelariji u Beogradu ili na terasi kuće usred šume.
„Potreban mi je samo dobar internet. Ljudi koji dolaze u Srbiju očekuju da ih dočekamo, pokažemo im zemlju i omogućimo da je dožive na pravi način. A kada vodim grupe u Brazil, tada sam ja njihov domaćin. Na neki način pokušavam da uzvratim ono gostoprimstvo koje sam ovdje doživio.“
Upravo zbog toga godinama promoviše Srbiju u svijetu i smatra da je najbolji ambasador zemlje običan čovjek.
„Najljepše priče nastaju kada ljudi upoznaju druge ljude. To nijedna reklama ne može da zamijeni.“
Život se promijenio kada je postao otac
Rođenjem ćerke Vivijane promijenili su se i njihovi prioriteti.
Djevojčica odrasta okružena prirodom, govori i srpski i portugalski, a roditelji od prvog dana vode računa da podjednako upozna obje kulture.
Dok Tijago sa njom razgovara isključivo na portugalskom, Dunja koristi srpski, pa djevojčica bez poteškoća prelazi sa jednog jezika na drugi.
„Važno nam je da poznaje oba jezika i da se osjeća kao kod kuće i u Srbiji i u Brazilu. Kada ode kod moje porodice, normalno razgovara sa bakom i dekom. To nam mnogo znači.“
"Danas mi više nisu važni veliki planovi"
Na kraju razgovora priznaje da se njegova životna filozofija potpuno promijenila od dana kada je kao dvadesetogodišnjak stigao u Srbiju, prenosi Ona.rs.
Nekada je, kaže, razmišljao o karijeri, poslu i velikim ciljevima. Danas su mu prioriteti potpuno drugačiji.
„Sada imam 34 godine i poslije svega što smo prošli, od pandemije do svih dešavanja u svijetu, shvatio sam da mi je najvažnije da sačuvam sebe i svoju porodicu. Ne razmišljam više toliko o tome koliko ću postići ili zaraditi. Želim da što više vremena provodim sa ljudima koje volim, da uživamo u prirodi, da se manje nerviramo i da živimo mirnije. Ako uspijem da radim manje, a da živim ljepše, smatraću da sam ostvario cilj“, rekao je na kraju razgovora.