Postoje greške koje dijete ne može uvijek jasno da objasni riječima.
U najranijem uzrastu ono još nema razvijen jezik za složene emocije, ali vrlo dobro osjeća da li je sigurno, prihvaćeno i voljeno.
Upravo zato neka iskustva iz djetinjstva ostavljaju tragove koji se osjećaju i mnogo godina kasnije. Čak i kada odrastu, postanu samostalni i uspješni ljudi, mnogi se iznova vraćaju određenim trenucima iz djetinjstva koji su ih oblikovali.
Ne postoji savršen roditelj, ali postoje postupci koje djeca često doživljavaju kao dubok emocionalni gubitak i koje teško zaboravljaju.
1. Emocionalno zanemarivanje
Za dijete nije uvijek najteži otvoreni sukob, već odsustvo reakcije.
Kada roditelji ne primjećuju, ne potvrđuju ili ne imenuju dječja osjećanja, dijete postepeno počinje vjerovati da njegov unutrašnji svijet nije važan.
Može biti tužno, srećno ili uplašeno, ali ako ne dobije potvrdu da su njegova osjećanja važna, počinje da ih potiskuje.
Vremenom se prilagođava tako što manje pokazuje emocije, rjeđe traži pomoć i sve manje vjeruje vlastitim osjećanjima.
Spolja može djelovati mirno i poslušno, ali iznutra često nosi osjećaj usamljenosti koji ga prati i u odraslom dobu.
2. Stalna kritika umjesto prihvatanja
Djeca koja odrastaju u okruženju gdje ih češće kritikuju nego što ih prihvataju često razvijaju osjećaj da nikada nisu dovoljno dobra.
Čak i kada roditelji kritiku upućuju iz najbolje namjere, dijete je može protumačiti kao poruku:
„Nešto nije u redu sa mnom.“
Takva iskustva kasnije mogu dovesti do perfekcionizma, nesigurnosti, straha od greške i stalne potrebe za tuđim odobravanjem.
Mnogim odraslim osobama koje su odrastale uz stalne kritike teško je da budu zadovoljne sobom bez potvrde okoline.
3. Nedostatak emocionalne sigurnosti
Djeci nije važno samo šta roditelji govore, već i kako se ponašaju.
Ako je roditelj danas topao i pun podrške, a sutra hladan i razdražljiv, dijete teško razvija osjećaj stabilnosti.
Takva nepredvidivost stvara stalnu napetost.
Dijete počinje da osluškuje raspoloženje roditelja i prilagođava svoje ponašanje kako bi izbjeglo odbacivanje ili kritiku.
Kasnije se isti obrazac može prenijeti i na partnerske odnose, gdje osoba neprestano pokušava da prepozna raspoloženje druge strane i prilagodi mu se.
4. Korištenje ljubavi kao sredstva pritiska
Jedna od najdubljih rana nastaje kada dijete stekne utisak da je ljubav uslovljena.
Poruke poput:
- „Volim te kada si dobar.“
- „Pričaću s tobom kada se popraviš.“
- „Neću da razgovaram s tobom dok se ne izviniš.“
mogu kod djeteta stvoriti osjećaj da ljubav mora da se zasluži.
Tada ono počinje vjerovati da nije vrijedno ljubavi samo zato što postoji, već da mora stalno nešto dokazivati.
U odraslom dobu takve osobe često ulaze u odnose u kojima pokušavaju da zasluže pažnju i ljubav drugih, jer im je upravo takav obrazac poznat još od djetinjstva.
Najvažnija stvar
Djeca rijetko mogu jasno da objasne svoje emocionalne rane.
Ona jednostavno žive unutar tih osjećanja i prilagođavaju im se.
Iako kasnije mogu razumjeti šta se dogodilo i raditi na sebi, tragovi ranih iskustava često ostaju vidljivi u njihovom samopouzdanju, odnosima s drugim ljudima i načinu na koji doživljavaju ljubav i bliskost.
Ova tema nije pitanje okrivljavanja roditelja, već razumijevanja koliko snažno prve veze u životu oblikuju čovjekov unutrašnji svijet.