Život

Porodica Jagnjo više od vijeka ne da da se zaustavi mlin za kafu

Porodica Jagnjo više od vijeka ne da da se zaustavi mlin za kafu
Foto: Nedžad Uglješa | Čuvari tradicije: Porodica Jagnjo više od vijeka ne da da se zaustavi mlin za kafu
Bojana Petković

SARAJEVO - Još dok sam pohađao osnovnu školu, išao sam sa ocem u radnju i pomagao mu koliko sam mogao u tom uzrastu. U početku su to bili jednostavni poslovi, ali sa 16-17 godina mogao sam samostalno oštriti ručne mlinove za kafu, kazuje Sarajlija Haris Jagnjo, čuvar tradicije jedine porodice, koja je na području bivše Jugoslavije mlinove za kafu proizvodila ručno.

U strmoj starogradskoj Ulici Kovači, popločanoj kaldrmom i istorijom, nižu se kafanice u kojima se služe čaj i kafa sa lokumom, suvenirnice, ali i brojne radnje majstora starih zanata - jedna od njih je i ona porodice Jagnjo, nožarsko-mlinarska  radnja na broju 21, iz koje se čuje karakterističan zvuk turpija na čeliku i koja zubu vremena i novim trendovima prkosi više od 120 godina.

"Moram naglasiti da smo uvijek sve radili ručno, odnosno pomoću turpija i čekića, jer se jedino tako mogao postići kvalitetan posao. Tako su radili i moj otac, dedo, pradedo i njegov amidža", priča Haris o porodičnom nasljeđu za "Nezavisne".

Kako Jagnjo pripovijeda, u neka davna vremena ručni mlinovi za kafu proizvodili su se u velikim tvornicama u Gornjem Vakufu, Goraždu, srbijanskom Požarevcu, te u Istanbulu i Tirani, ali tvornički proizvedeni mlinovi nisu kvalitetom mogli parirati onima izrađenim ručno.

"Do problema je dolazilo kod mašinske obrade, jer se koristila neka vrsta čelika zbog koje se mlinovi nisu mogli dobro fiksirati, dok su se ručnom obradom postizali bolji rezultati. Bilo je nebrojeno slučajeva kada su mi dolazili novi mlinovi iz tvornica na oštrenje, jer jednostavno nisu mogli mljeti kafu brzo i sitno kako to rade mlinovi proizvedeni u našoj radnji", objašnjava majstor svog zanata.

Ručni mlinovi za kafu se najčešće izrađuju od mesinga i žute su boje, ali prave se i od željeza i nerđajućeg čelika i oni su bijele boje, dok se sama mašina unutar mlina pravi od čelika - mašinu koja melje kafu čine vreteno i tulija, nju pokreće okretalo, te se u donjem dijelu mlina, ambaru, sakuplja mljevena kafa.

"Oštrenje mlinova radi se isključivo ručno pomoću turpija, a kada se mašina naoštri, onda se i cementuje postupkom kaljenja u vatri", priča Haris i dodaje da ovaj postupak pobuđuje radoznalost turista koji, trenutno rjeđe zbog pandemije virusa korona, posjećuju grad podno Trebavića i Ulicu Kovači:

"Ne znaju šta je mlin za kafu, ali poslije mog objašnjenja i praktičnog prikaza nerijetko ti isti turisti znaju i kupiti mlin za uspomenu."

Navodi Haris da zaljubljenike u istoriju i tradiciju koji pohode Sarajevo i radnju privlači i svjedočanstvo koje govori o samoj tradiciji koja se prenosila s koljena na koljeno u porodici Jagnjo, a koja datira još od 1919. godine.

"To je svjedodžba koja govori da je mog dede amidža izučio zanat za nožarskog pomoćnika, kako se tada zvao ovaj zanat kojim se ja danas bavim - svjedodžba koju čuvam u radnji je kopija, a original, kao važan dokument za našu porodicu, čuvam kod kuće", pojašnjva Haris i dodaje da pored oštrenja mlinova za kafu, oštri i sve vrste noževa za domaćinstvo, te da je zadnjih godina jedini oštrač te vrste u cijelom Sarajevu.

Stanovništvo BiH poznato je po konzumiranju kafe i dugim razgovorima i ćejifu uz istu, te je u prošlosti svaka kuća imala bar jedan ručni mlin za kafu, dok je danas rijetkost da neko domaćinstvo posjeduje ručni mlin za mljevenje kafe, jer je moguće kupiti već mljevenu.

"Kafa se u davna vremena prvo pržila u šišu pa onda mljela u ručnom mlinu i aroma takve kafe bila je fantastična. Tajna je u tome da svaki naoštren ručni mlin samelje kafu sitno i ne vrši dodatno nepotrebno prženje prilikom mljevenja koje će uništiti ono najbolje iz kafe. Svaki drugi mašinski nož uništi kafu, jer je dodatno zagrijava prilikom mljevenje i ta kafa izgubi svaku kvalitetu", objašnjava Haris.

Prisjeća se da nekada moglo dobro živjeti od zanata, čemu u prilog govori i činjenica da su mušterije porodice Jagnjo znale na oštrenje mlina čekati i po tri mjeseca, jer se radilo po serijama od četrdesetak mlinova - "ali to su bila davna vremena, dok je danas situacija umnogome drugačija."

"Moram naglasiti da mi je zanat danas sporedna djelatnost, jer se od njega ne može živjeti kao u prošla vremena, ali se trudim da ga ne ugasim dok god budem mogao raditi", naglašava ovaj po struci diplomirani inženjer saobraćaja i komunkacija i dodaje da ima dvoje djece, kćerku od 16 i sina od osam godina, te da se nada će sin izučiti zanat i nastaviti dugogodišnju porodičnu tradiciju u ručnoj izradi mlinova.

Kada je odnos bh. vlasti prema starim zanatima u pitanju, ističe da se u zadnje vrijeme država počela baviti zanatom kao kulturnim nasljeđem:

"Iako totalno nedovoljno, a rekao bih i suviše kasno da bi se stimulisali mladi naraštaji da nastave tradiciju naših predaka na ovim prostorima." 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije