Mogu li se djeca zaista sjećati prethodnih života ili iza njihovih neobičnih priča postoji neko drugo objašnjenje? Naučnici Univerziteta Virdžinija analizirali su gotovo 1.700 takvih slučajeva i otkrili iznenađujući obrazac koji, kako tvrde, nije lako objasniti poznatim psihološkim i kulturološkim faktorima. Ipak, naglašavaju da to nije dokaz reinkarnacije.
Što je smrt osobe čijeg se života dijete navodno sjeća bila neočekivanija, to je period između njene smrti i rođenja djeteta bio kraći, pokazalo je istraživanje. Iako istraživači naglašavaju da rezultati nisu dokaz reinkarnacije, ističu da uočeni obrazac nije lako objasniti poznatim psihološkim i kulturološkim faktorima, prenosi RTS.
Da li se ljudi nakon smrti ponovo rađaju?
Više od 30 odsto Amerikanaca vjeruje u reinkarnaciju, odnosno u ideju da se ljudi nakon smrti ponovo rađaju na ovom svijetu.
Iako ne postoje čvrsti naučni dokazi da se reinkarnacija zaista dešava, niti je poznato šta se dešava sa našom sviješću nakon smrti, proučavanje reinkarnacije i vjerovanja povezanih s njom i dalje predstavlja ozbiljnu oblast naučnih istraživanja.
Naučnici, zapravo, već decenijama istražuju takozvane slučajeve tipa reinkarnacije (CORT), odnosno slučajeve u kojima ljudi, pretežno djeca, naizgled iznose sjećanja i detalje iz života neke druge osobe.
Od šezdesetih godina prošlog vijeka istraživači Odjeljenja za perceptivne studije Univerziteta Virdžinija prikupljaju podatke o hiljadama ovih neobičnih slučajeva, stvarajući najveću bazu podataka te vrste.
Nova analiza ovog obimnog skupa podataka otkrila je upadljiv obrazac u ovim zagonetnim slučajevima.
U slučajevima u kojima je identifikovana preminula osoba umrla iznenada ili neočekivano, „vrijeme između života“, odnosno period između njene smrti i rođenja djeteta koje tvrdi da se sjeća njenog života, bilo je znatno kraće nego u slučajevima kada smrt nije bila neočekivana.
Istraživači navode da se ovi nalazi, objavljeni u naučnom časopisu Psychology of Consciousness: Theory, Research, and Practice, ne mogu lako objasniti.
Ozbiljna studija
„Ovo je do sada najveća sistematska studija vremenskih obrazaca u prijavljenim sjećanjima na prošle živote“, kaže glavna autorka istraživanja, naučnica iz oblasti kognitivne neuronauke Saede Sadegi sa Univerziteta Virdžinija.
„Pojedinačni slučajevi mogu ostaviti prostor za različita tumačenja, ali obrasce koji se pojavljuju u velikom broju slučajeva mnogo je teže objasniti preuveličavanjem, fantazijom ili izmišljanjem“, ističe Sadegijeva.
Istražitelji su sistematski procjenjivali dokaze iz više izvora.
U istraživanju su naučnici analizirali sve slučajeve iz arhive Odjeljenja za perceptivne studije u kojima su istražitelji uspjeli da identifikuju preminulu osobu, označenu kao „osoba iz prošlog života“, čiji su život i biografski podaci odgovarali izjavama djece koja su navodno imala sjećanja na njen život.
„Obučeni istražitelji sproveli su opsežne razgovore sa više osoba koje su mogle da pruže informacije o svakom slučaju, uključujući dijete, roditelje, bliske rođake, a ponekad i porodične prijatelje i komšije“, pišu istraživači.
„Istražitelji su sistematski procjenjivali dokaze iz više izvora kako bi ispitali uobičajena objašnjenja dječjih izjava, ali i mogućnost postojanja neobičnih, za sada neobjašnjenih pojava.“
Naučnici su analizirali 1.678 slučajeva u kojima je navodno identifikovana osoba iz prošlog života. U 1.319 slučajeva za koje su bili dostupni vremenski podaci, utvrđeno je da je medijana perioda između smrti te osobe i rođenja djeteta iznosila 16 mjeseci.
Međutim, što je smrt bila neočekivanija, bilo da je nastupila usljed nesreće, nasilja ili iznenadnog zdravstvenog problema, to je period do rođenja djeteta koje je tvrdilo da se sjeća preminule osobe bio kraći.
U slučajevima potpuno neočekivane smrti, medijana tog perioda iznosila je svega 12 mjeseci, što predstavlja smanjenje od približno 43 odsto u odnosu na slučajeve u kojima je smrt bila najviše očekivana, kada je medijana iznosila 21 mjesec.
Štaviše, ova povezanost ostala je prisutna i kada su istraživači uzeli u obzir niz drugih faktora, uključujući kvalitet provjerenih informacija, stepen tačnosti dječjih izjava, prethodno poznanstvo između porodica, društveni status i vjerska uvjerenja.
Efekat je bio još izraženiji u porodicama čije religije ne podržavaju vjerovanje u reinkarnaciju.
„Ovaj efekat ostao je prisutan čak i nakon što smo uzeli u obzir nekoliko kulturoloških i psiholoških faktora, a zapravo je bio još izraženiji u porodicama čije religije ne podržavaju vjerovanje u reinkarnaciju“, kaže socijalni psiholog Filip Kocolino sa Univerziteta Virdžinija.
„Ovi rezultati ne podržavaju pretpostavku da su društvena uvjerenja uzrok uočenog obrasca“, dodaje Kocolino.
Naravno, ništa od navedenog ne treba tumačiti kao dokaz da se reinkarnacija zaista dogodila u ovim slučajevima. I sami istraživači priznaju da je jačina uočene povezanosti bila umjerena, odnosno relativno mala, pri čemu je stepen neočekivanosti smrti objašnjavao svega oko dva do tri odsto varijacija u vremenskom periodu između smrti i rođenja.
Ipak, naučnici ističu da je teško objasniti samo postojanje ovog obrasca u podacima, napominjući da se on ne može objasniti postojećim psihosocijalnim mehanizmima.
„Značajan nalaz nije to što okolnosti smrti snažno predviđaju dužinu perioda između smrti i rođenja, već to što je uopšte predviđaju, uprkos nepostojanju utvrđenog konvencionalnog mehanizma koji bi povezao ove dvije pojave“, objašnjava istraživački tim.
Istraživači, međutim, primjećuju da mnoge kulturne i vjerske tradicije širom svijeta sadrže vjerovanja prema kojima iznenadna smrt ostavlja za sobom nedovršene poslove preminule osobe.
Neobičan obrazac
Obrazac je uočljiv, ali ga nije lako objasniti.
„U brojnim tradicijama koje prihvataju reinkarnaciju, uključujući hinduistička, budistička i vjerovanja starosjedilačkih naroda Sjeverne Amerike, iznenadna ili prerana smrt može ostaviti neostvarene namjere, privrženosti ili obaveze, stvarajući snažniji podsticaj za ponovno rođenje“, pišu istraživači.
Čak i izvan vjerovanja u reinkarnaciju, u mnogim kulturama postoji shvatanje da ljudi koji umru nasilnom ili iznenadnom smrću ostaju čvršće povezani sa svijetom živih.
Za sada nije poznato da li takva kulturološka vjerovanja na neki način utiču na obrasce uočene u prijavljenim sjećanjima na prošle živote, ali bi buduća istraživanja ovog neobičnog fenomena mogla da pruže određene odgovore.
„Da li je ovo dokaz nečeg metafizičkog? Podaci su zasnovani na posmatranju i veoma smo oprezni da ostanemo neutralni kada je riječ o mehanizmu koji bi mogao da stoji iza ove pojave“, kaže Sadegijeva.
„Ono što mogu da kažem jeste da obrazac zaista postoji u podacima i da ga nije lako objasniti kulturološkim i psihološkim faktorima koje smo ispitivali. Za mene je to razlog da nastavimo da istražujemo, a ne da okrenemo glavu“, zaključuje Sadegijeva.
