BANJALUKA - Glavna snaga na koju se oslanjam sam ja, koja pomažem mom psihologu da pomognemo meni i zato apelujem na sve koji imaju problem da se obrate za pomoć, rekla je Svjetlana Opačić, koja živi u Banjaluci i uspješno se oporavlja od depresije i koja je dobar primjer da je oporavak od ovog mentalnog poremećaja i te kako moguć.
"Nema čarobne tablete, nema čarobnog prozaka. Terapiju treba piti i ja je pijem, ali ona nam samo treba kao neka štaka na koju ćemo se osloniti, ali ipak glavni oslonac i glavna snaga sam ja sama sebi", kazala je Opačićeva u ispovijesti za "Nezavisne".
Kako kaže, svi koji imaju problem sa bilo kojim mentalnim poremećajem trebalo bi da se obrate porodičnom ljekaru koji će ih uputiti dalje jer će, ističe, tako najviše učiniti za sebe.
"Psihoterapija je rad na sebi, borba da se izvučemo iz depresije. Podrazumijeva mnogo suza, trpljenja, mnogo iskrenosti i mnogo izvlačenja starih nemira i demona, te evociranje uspomena. Vidim da neki ljudi žele šprint, a ne maraton u liječenju depresije, a liječenje na duge staze je najbolje jer biste uvrijedili sebe ako biste u pet minuta željeli izanalizirati svoj život. Ovo nije trka na sto metara", rekla je ova hrabra žena.
Ona se sa drugim članovima Udruženja "Zajedno" bori za bolji život i bolje uslove za sve ljude sa mentalnim poremećajima.
Najsrećnija je, kaže, kada joj neko napiše: "Motivisali ste nas da se obratimo za pomoć", jer tako zna da je jedan život promijenjen nabolje.
"Moji problemi su počeli u djetinjstvu i sada sa ove distance to mogu reći. Naravno da kao dijete u Bihaću nisam mogla da shvatim da ta moja introvernost, povlačenje u sebe, nesnalaženje u školi, nemogućnost da nađem društvo za sebe, da nemam najbolju drugaricu, druga uopšte, predstavljaju problem. Imala sam jedan svoj kutak, u tom kutku sam izgradila jedan svoj svijet, bogat, pun mašte, a onda je taj svijet postao malo mračniji kada su došli rat, izbjeglištvo", priča Opačićeva.
U srednjoj školi je bila aktuelna podjela na one moderne, uspješne i popularne, kao i na one koji to nisu.
"Ta podjela je učinila da stvorim jedan alter ego, što je kasnije kod mene dovelo do krize identiteta. Mislim da sam u Gimnaziji bila izuzetno ekstrovertna, išla preko svojih mogućnosti, često se mnogo umarala da bih stigla na sve te vannastavne aktivnosti, sekcije i slično, a da bih ispoštovala druge, ispratila druge, ali to nije bio moj prirodni tempo i to mi je kasnije došlo na naplatu", kazala je Opačićeva.
Apelovala je na sve roditelje da pokušaju da kod svoje djece primijete nagle promjene raspoloženja i da reaguju na vrijeme.
U ranim dvadesetima je, navodi, bila izgubljena i pitala se ko je i odakle potiče, s obzirom na to da je bila rođena Bišćanka ličkih korijena.
"Onda je nastupio period ozbiljne depresije nakon što mi je baka umrla na rukama i tada sam oboljela od epilepsije. Porodica mi je pružila punu podršku, liječena sam u Zagrebu dva mjeseca, a jednog perioda od nekih godinu dana se uopšte ne sjećam", kazala je Opačićeva.
Praznina je bila najgore osjećanje sa kojim se suočila u depresiji.
Dijagnostikovana joj je, navodi, depresija i ograničeni poremećaj ličnosti.
U periodu kada joj je bilo najlošije, priča, džinovski korak je bio i kada napravi nekoliko koraka i ode do Udruženja, te joj je to bio najsvjetliji dio dana.
Dokaz da čak i ljudi koji izgledaju najsretnije mogu patiti od depresije su, kaže, i najveći svjetski komičari.
"Postoji dobra anegdota za to: 'Ko će nasmijati onog ko nasmijava druge.' Kada negdje dođem, ljudi kažu, ti si carica, zmaj, ali se nikad ne zna šta se krije, da li je tu anksioznost, depresija - maskirana nekad namjerno, nekad slučajno. Ne bih voljela da ponovo u svom životu glumim jer je to predstava koju nikom ne bih poželjela", poručila je Opačićeva te dodala da niko nije po rođenju vakcinisan protiv depresije niti bilo kojeg mentalnog poremećaja, te da svi zajedno treba da radimo na antistigmi i podizanju svijesti o ovim problemima.
Šta se krije iza šminke
Ono na šta posebno treba obratiti pažnju, kaže Svjetlana Opačić, jeste da to što je neko obukao odjeću u bojama, našminkan je i sređen, ne znači da ne pati od depresije.
"Čak i medicinski profesionalci su mi znali reći, a to me jako uvrijedilo, misleći da će mi dati kompliment: 'Pa vi ne izgledate kao da vam je nešto.' To pokazuje da ljudi imaju stereotipe kako izgleda neko ko ima mentalni poremećaj", priča ova žena koje se uprkos svim poteškoćama izborila sa jakim životnim talasima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.