SVRLJIG – U svojoj bogatoj kolekciji, Milan Ristić iz Svrljiga ima na stotine dijelova narodne nošnje karakteristične za jug Srbije, od kojih najstariji, ukras za mladu, datira iz 18. vijeka. Dio koji kompletu nedostaje, ovaj inženjer tehnologije tekstila sam napravi - istka na razboju i izveze kopiju vernu originalu.
Član svrljiškog kulturno-umetničkog društva postao je još kao srednjoškolac prije 12 godina i ubrzo potom počeo je da prikuplja originalne šajkače, šubare, anterije, tkanice, čakšire, prtene košulje, jeleke, vunene čarape, opanke, marame...
"Prvo sam počeo da sakupljam narodnu nošnju na terenu, uglavnom u Svrljigu, odnedavno i u Beloj Palanci. Imam kostime koji datiraju iz 20. i 19. i dva dela kostima iz 18. veka", kaže Ristić za Anadoliju.
Neke od najvrednijih dijelova pronašao je u belopalanačkim selima Čiflik i Vrgudinac. To što nije uvijek uspjevao da ženske i muške nošnje kompletira prije pet godina motivisalo ga je na stvaranje.
"Ono što nisam mogao da nađem, želeo sam da imam i onda sam krenuo da sam rekonstruišem nošnju, po originalu. To su nošnje uglavnom iz Svrljiga, Bele Palanke, Pčinje, Vranja... Koji original nemam i fali mi, krenem to da istražujem, pozajmim originale i onda uradim rekonstrukciju vernu originalu da je sačuvam i prezentujem dalje", govori Ristić.
Kako se vijekovima predanjem prenosio muzički folklor, tako se prenosila i izrada seoske nošnje, prije svega u domaćoj radinosti. I Milan je znanje naslijedio od predaka.
"Tradicija je bila da u zimskom periodu, kada nema poljoprivrede i rada na njivi, moji roditelji i baba i deda tkaju i vezu ćilime. Oni su meni pokazali kako se to radi kasnije, kada sam sve to i krenuo. Moja baka je šnajder, ona je sa svojom svekrvom šila to narodno odelo koje su nekada nosili. Ona je to meni prenela i dan-danas mi pokazuje i pomaže sve ono što ne umem sam", priča Ristić.
Njegovu kolekciju, kao i srpsku narodnu nošnju, odlikuje raznolikost ukrasa, šara i materijala, što je za one koji su je nosili otkrivalo odakle su i kakvog su statusa. Izrada takvih detalja traži preciznost, trud i strpljenje.
"Svakako da je potrebno i mnogo vremena da se sve to uradi, ali sve zavisi i iz kog dela Srbije je nošnja, za koji deo kostima se radi rekonstrukcija. Uglavnom, sve je to ručni rad, sve se prvo stavlja na razboj, stavlja na ram, pa se veze, šije i kroji. I onda, jedno po jedno. Za jednu kecelju, bogato veženu, potrebno je nedelju dana", pojašanjava.
Pomaže i folklornim ansamblima na sceni. U vrijeme epidemije virus korona nastupa nema, a Ristić čeka da se situacija popravi kako bi ponovo radio ono u čemu uživa.
"Igram folklor, a takođe volim da folkloraše koji nastupaju obučem, da ih sređujem i montiram za scenu. Od frizure do kostima, sve što je potrebno kada bude takmičenje ili nastup", veli Ristić.
Nošnju koju on u Svrljigu izveze nose i članovi ansamblova širom zemlje i u inostranstvu, jer kostime izrađuje i po narudžbini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
