Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh, zapisao je svojevremeno velikan knjževnosti Meša Selimović o životnim borbama, a baš ova misao mogla bi opisati borbe koje vode majke prijevremeno rođene djece.
Prijevremeno rođenom djecom smatra se svaka beba rođena prije punih 37 nedjelja trudnoće, koje imaju manje od 2.500 grama na rođenju.
U zavisnosti od nedjelje u kojoj su rođena, procenat prijevremeno rođene djece s kasnijim dugoročnim zdravstvenim teškoćama kreće se od 30 do čak 60 odsto, kazali su svojevremeno za "Nezavisne" u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske (UKC RS).
A Jelena Glišić, Jelena Ćetković i Amela Filipović, članice Udruženja roditelja prijevremeno rođene djece u Republici Srpskoj "Mrvice", za "Nezavisne" su u susret Međunarodnom danu prijevremeno rođene djece, koji se obilježava 17. novembra, govorile o svojim iskustvima i tome kako su u najtežim trenucima, onim u kojima su se njihova djeca borila za život, strah i suze pretvarale u vjeru i osmijeh.
Jelena Glišić: Viktorova otpusna lista bila šifrovani roman
Jelena Glišić, majka osmogodišnjeg dječaka Viktora, za "Nezavisne" govori kako se osjećala u trenucima kada je spoznala da mora na prijevremeni porođaj.
"Nisam bila svjesna ničega. Ni u najgorem scenariju, kojem sam inače sklona u razmišljanjima, ni pretpostaviti nisam mogla da nam uskoro slijedi period najveće životne neizvjesnosti i mjeseci brige. Ishod? Ja nisam znala ni gdje se nalazim ni zašto, jer su me uvjeravali da je sve u redu. Ja sam ležala, čekala i trpjela bol, za koju sam mislila da je normalna", prepričava Glišićeva prve bolničke dane.
Navodi da je vjerovala doktorima kada bi rekli "u redu je ovo".
"Vjerovala sam im da ne trebam na preglede. Vjerovala sam im da mi je bol uzrokovan usporenim metabolizmom i da zbog toga krvarim. Kasnije se vjerovanje pretvorilo u strah. Strah u tugu. Tuga u bespomoćnost i predaju. Sve dok nije došao on. Tog 14. marta 2013. godine rano ujutro toliko je glasno zaplakao da su svi u sali zanijemili, a ja sam znala da će biti sve u redu", prisjeća se Jelena dana kad je Viktor stigao na svijet te kazuje kako su tog dana počeli i njegova i njena borba.
Viktor je rođen u 26. nedjelji trudnoće i težio je 770 grama - gramaža je varirala, da bi u jednom trenutku dječak težio tek oko 630 grama.
"Grame smo počeli doživljavati kao nešto jako važno. A onda smo u narednim danima shvatili da nije sve ni u gramima, nažalost. Shvatili smo da je značajnije da ostane u borbi za život, jer mnogo kriza je bilo - 77 dana proveo je u inkubatoru. Sve što se dešavalo u tom periodu bilo je kao po filmskom scenariju, ali bili smo svjesni da moramo odigrati uloge", objašnjava majka.
Kazuje kako nisu znali šta im donosi svaki novi dan, da su naučili da se ne smiju predugo radovati, ni predugo tugovati, a da je zabrinutost bila stalno prisutna. "Njegove šanse za preživljavanje su bile toliko male da prve dvije nedjelje života nije imao ime. A ime mu je upravo dala njeova borba - Viktor", ponosna je majka.
Vikotorova otpusna lista iz bolnice, kako Jelena kazuje, bila je šifrovani roman, a danas ga prate dioptrija, nedavno operisan strabizam i nedostatak hormona rasta.
"Ali, dokazao je da život ne treba uzeti zdravo za gotovo, a to je zaista izuzetna stvar, nešto što treba njegovati. Znajte, za njih se treba boriti. Gledajući u one male hrabre okice otkrićete da postoje neka čudna sila i moć koja održava ravnotežu. Nas se tu puno ne pita. Od nas se traže vjera, strpljenje i snaga. Drugo ništa. Pomalo hrabrosti", pripovijeda Jelena ohrabrujući majke koje su na početku svoje borbe.
Majku koja je prethodnih godina spoznala, a i danas spoznaje i strahove i snagu za koje nije znala da su dio nje, pitali smo koja bi bila njena definicija mrvica, a ona s osmijehom na licu kazuje: "Čudo života. Zašto, sigurno se pitate? Zato što su na početku sve šanse protiv njih. Sve ono što ih čeka u budućnosti, biće lako u odnosu na ono s čim su se na početku života suočili. Njihova istorija ih u stvari čini osobama kakve su sada".
Jelena Ćetković: Djevojčice svoje borbe vode hrabro
"Nakon saznanja da sam u drugom stanju te da nosim dvojke, suprugovoj i mojoj sreći nije bilo kraja. Termin za porođaj bio je 25. januar 2014. godine i sve do 13. novembra 2013. trudnoća je prolazila u najboljem redu, da bih tada zbog problema sa zdravljem ostala na bolničkom liječenju. Uslijedio je skoro mjesec dana svakodnevnih pregleda, terapija, različitih i onih najgorih prognoza o tome kakvo će zdravstveno stanje beba biti po rođenju", kazuje za "Nezavisne" Jelena Ćetković, majka prijevremeno rođenih bliznakinja Petre i Nikolije.
Zbog ugroženosti njenog života, ali i života beba, izazvanog preeklampsijom, upućena je na carski rez 5. decembra 2013. godine - Petra je rođena sa 1.620 grama, a Nikolija sa svega 980 grama.
"Prvih nekoliko dana, dok zbog šava od carskog reza nisam mogla ustajati, samo sam iz suprugovih i priča bližnjih znala kako su, kako izgledaju… A onda je došao dan da idem da vidim svoje mrvice. I zaista su bile mrvice, ali hrabre mrvice, koje su meni i suprugu dale nadu za dalju borbu", pojašnjava Ćetkovićeva.
A borba je bila teška. Djevojčice su bile u inkubatorima, prvih dana gubile su na težini, nisu same mogle primati hranu, te su hranjene pomoću sondi, da bi zatim kilaža postepeno rasla. Zatim su razdvojene, Nikolija je kao manja i dalje ostala u inkubatoru, a Petra je prebačena u topli krevetić.
"Petra je iz bolnice otpuštena 10. januara 2014, a Nikolija je ostala do 25. januara, a tih 15 dana njihove razdvojenosti na svaka tri sata sam odlazila u bolnicu da bih nahranila Nikoliju. Dan poslije Nikolijinog izlaska iz bolnice, 26. januara, Petra je opet bila vraćena u UKC RS", prisjeća se majka.
Nikolija je s manje od mjesec dana imala prvu operaciju zbog dijagnostikovanog hidrocefalusa, da bi godinu i po poslije imala reviziju operacije, a zatim i obostranu operaciju hernije. I Petra je imala zdravstvenih tegoba i na svakih 15 dana morala je na ultrazvuk mozga, a nakon dva mjeseca dobila je hemangiome i određenu terapiju za prvih godinu i po dana života.
"Obje su išle na vježbe u 'Zotović', gdje su morale da nauče sve, od toga kako da puzaju, da sjede, stavljaju ruke u usta... Sve smo to morali da ih naučimo da bi mogle da, narodski rečeno, stignu djecu rođenu u terminu", objašnjava Jelena i dodaje da je veza djevojčica toliko jaka da se za ručice drže i dok spavaju: "Najjače su onda kada je onoj drugoj potrebna snaga. One svoje borbe vode hrabro."
Ova hrabra majka za kraj razgovora za naš list kazuje da su mrvice mala bića koja se rođenjem bore za udah, za treptaj, za pomak, da je ljubav koju pružaju i snagu koju daju nemjerljiva, odnosno da su tako mali, a ipak tako veliki.
Amela Filipović: Period proveden u bolnici bio obojen strahom
"Kada sam saznala da moram na porođaj bila sam uplašena, jer sam znala da je rano. Zapravo sam najveći strah doživjela kada sam se probudila nakon sekcije, jer nisam znala gdje su bebe, kako su i zašto nisu pored mene", priča za "Nezavisne" Amela Filipović, majka prijevremno rođenih blizanaca Leona i Minje.
Danas zdravi šestoipogodišnjaci rođeni su u 34. nedjelji trudnoće - Leon je bio težak 2.320 grama, dok je Minja težio 1.950 grama, a u inkubatoru su po rođenju proveli mjesec, odnosno 20 dana.
"Period proveden u bolnici nakon porođaja bio je obojen brigom, stresom, strahom i situacijama koje nisam mogla ni da zamislim. Svaki provedeni dan u bolnici je bio praćen odbrojavanjem sa željom da zaspim i da se probudim kada sve prođe. Međutim, to nije bilo moguće. Bila sam svjesna svega i moje molitve su bile da što prije izađemo iz bolnice i da dječaci budu zdravi, da nas troje dočeka suprugov zagrljaj", pripovijeda Amela.
Kazuje da se će period proveden u UKC RS pamtiti do kraja života, jer je to iskustvo koje se ne može zaboraviti.
"Upravo to iskustvo želim da sačuvam i prenesem ostalim majkama koje dočekaju isto, kao i s idejom unapređenja boravka njih i njihovih bebica u bolnici."
Leon i Minja, za razliku od većine prijevremene djece, nemaju ozbiljnijih zdravstvenih tegoba.
"Moj suprug i ja smo imali veliki zadatak, koji i dalje traje, a to je da s momcima prevaziđemo sve izazove koji su se našli pred nama. Dječaci poprilično liče, ali mi znamo razliku. Ispričaću vam jednu zanimljivu anegdotu. Naime, kada smo tek izašli iz bolnice morala sam nakratko da ih ostavim s mužem, a kada sam se vratila ustanovila sam da je nahranio Leona dva puta, a Minju nije nijednom", prisjeća se Amela kroz smijeh.
Dalje objašnjava da su mrvice zapravo mrvičasti heroji, s prepoznatljivom hiperaktivnošću i kada više nisu tako mali, a da svaka majka prijevremeni porođaj doživi na neki drugačiji način.
"Vremenom poslije toga, kada se sastanemo, pokrenemo te teme, vidimo da je svaka bila u nekoj čudnoj dimenziji. Strah, neznanje i panika. Ovo su tri stanja koja nas prate. Nema drugog osjećaja. Nema sreće, nema suza radosnica, nema veselja i zagrljaja", zaključuje majka mrvica.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
