Život

Milena Golub, bivši logoraš: I danas mi je slika u očima kada nas odvajaju od oca

Milena Golub, bivši logoraš: I danas mi je slika u očima kada nas odvajaju od oca
Foto: N.N. | Milena Golub, bivši logoraš: I danas mi je slika u očima kada nas odvajaju od oca

GRADIŠKA - Njene uspomene na kozarsku ofanzivu, odlazak u logore NDH, deportaciju u Njemačku, prisilni rad i povratak na spaljeno ognjište u Bistrici kod Gradiške sasvim su svježe, u inat godinama i decenijama proteklim od ovih tragičnih događaja.

Milena Golub će 10. maja 2024. ući u 99. godinu. Ona je jedinstven svjedok gotovo cijelog, burnog i ratovima obilježenog vijeka.

"Rođena sam 1926. godine. Mnogo vode Savom je od tada proteklo, a ja sam i sada živa, da vam mogu svjedočiti o svemu i svačemu. Moji vršnjaci davno su otputovali na drugi svijet. Slabije čujem nego što bi trebalo. Rat je ispametio ljude. Moj otac ipak nije zaboravio datum moga rođenja", kazala nam je Milena, i sada pristojnog zdravlja. Požalila se na noge i koljena, na išijas i kostobolju, ali, kako reče, mozak i glava je najbolje služe.

"Tješim se da je to najpreče, ta pamet koja me nije izdala, a možda i jeste, ko bi to više znao. Šta drugo da vam kažem. Žaliti se neću i ne mogu. Uvijek sam bila raspoložena, u svemu pronalazila sreću, uzimala od života ono što je lijepo, a loše potiskivala, tjerala od sebe. Eto, tako sam dogurala, sasvim blizu stote, Bogo moj", priča Milena Golub o sebi i svojim životnim principima. A onda, vraća se na ratno doba. Na Drugi svjetski rat.

"Otišli smo u logor, 1942. godine, oko Petrovdana je to bilo. Juli mjesec. Svi smo pokrenuti od kuće. Svi u istoj koloni, za zapregom i kravom vezanom za željezna kola. Od kuće su krenuli otac Lazar Janković, majka Petra, starija sestra Milka, mlađe sestre Radojka i Vida, dvojica mlađe braće, Savo i Ljubomir. Moj stariji brat Mirko ranije je otišao u Kozaru, u partizane", opisuje Milena početak rata u potkozarskim selima, spaljenim i uništenim, koja se dugo nakon oslobođenja od okupatora nisu oporavila.

"Nezavisna Država Hrvatska preuzela je naše selo. Njihova vojska je naredila da svi moramo otići od kuće. Kazali su da se teritorija mora prečistiti od partizana. Ponesite što god možete i idite. Vi ćete se vratiti, uvjeravali su nas. Raspustili smo stoku, samo jednu kravicu poveli, da imamo bar malo mlijeka. Moj otac je imao volovska zaprežna kola, u njih utovario nekoliko zavežljaja, i krenuli smo. Stariji su znali šta nas čeka, da tu nema povratka, ni života kao prije rata, da će sve biti porušeno, narod istrijebljen."

Svaki korak u beznađe, u dugoj koloni koja posljednji put za većinu sirotinje i nejači znači i oproštaj od života i rodnog sela Milena opisuje kao da tumači sliku rata, oivičenu velikim okvirom.

"Sve redom su pokrenuli, potjerali, niko nije ostao, osim ako se negdje sakrio. Haj, haj, uz ustašku pratnju, svi u nepreglednoj koloni stigosmo na savski most u Gradišci. I preko Save prijeđosmo. Priđosmo tako logorskim kulama u Staroj Gradišci. Tu, ispred kapije odvajaju muškarce od djece i žena. Njih, kao stoku, utjeruju u zidine. I sada mi je u mislima, pred očima, slika moga oca koji je zastao na trenutak. Gleda u nas, a mi u njega. Ni riječ ne zborimo. U njegovom pogledu, u njegovim očima, vidjela sam rat i stradanje, žalost i nesreću, tugu golemu, Bogo moj jedini."

Razdvojeni od oca, koji je ostao u Staroj Gradišci, Milena sa braćom i majkom dospjela je u Jablanac, zloglasno mjesto u Hrvatskoj, grobnici mnogih Kozarčana.

"To je selo pored Save. Srpsko. Nema naroda. Sve prazno. I odavde su ustaše narod otjerale u logor, kao i nas iz potkozarskih sela. Dospjeli smo u jednu kuću, na stupcima. Tu su ustaše otimale djecu od žena. Razdvajali. Jauču i žene i djeca. To se ni slušati ni gledati nije moglo. Vriska i jauk. Nas četvoro, dva brata i nas dvije sestre, privijali smo se uz majku, držali za njenu suknju. Najmlađe, dvojicu braće, skrivali samo u visoku travu da ih ne uzmu", naviru Mileni sjećanja na to teško vrijeme, na doba bezumlja, kada je ljudski život vrijedio sasvim malo, gotovo ništa, a mržnja i zlo dostizali nebeske visine.

"Jednog dana javili su da krećemo odatle. Bila je kasna jesen, već hladno. I noć tavna. Tada su odvajali mušku i žensku djecu. Razdvojiše tako sestru Milku i mene od majke i braće. Mati viče da se stalno držimo za ruke, da se ne odvajamo, da čuvamo jedna drugu. Mati jadna trči izbezumljena i ustaškom zastavniku kaže: 'Joj, uzeše mi dvoje ženske djece. Šta će mi život bez njih, i mene da ste ubili, bolje nego da nas razdvajate.' Taj put smo ostali zajedno, smilovao se ustaša, ali samo do sljedećeg jutra, do novog transporta. Otišli smo u Sisak, tu boravili desetak dana. Narod je, Bogo moj, svuda ležao, po goloj zemlji, ni trave nije bilo, logoraši svu travu pojeli", opisuje Milena teško vrijeme, strahote koje se, kako kaže, ne mogu niti smiju zaboraviti.

Iz Jablanca ona i sestra Milka vraćene su u Staru Gradišku, a potom preko Siska i Ljubljane, zajedno sa mnogim Kozarčanima, upućeni u Njemačku, u zarobljeništvo. Ocu se izgubio trag, majka sa ostalom djecom je dospjela u Jasenovac.

"Negdje usputno, kada se kompozicija u Njemačkoj zaustavila, vidjela sam kroz prozor moju Milku koju su istjerali i odveli. Taj njen pogled kojim me tražila uvijek me opsjedao, pratio, kao i pogled našeg oca, kada su ga odveli u Staroj Gradišci", priča Milena.

Njena posljednja stanica bio je radni logor u Hanoveru. Tu je boravila u barakama okruženim bodljikavom žicom od jeseni 1942. sve do aprila 1945. godine. Radila je u vojnoj industriji.

"Najviše su me opterećivala razmišljanja o svojima, gdje su, da li su živi, da li ću bilo koga od njih vidjeti, nekada sresti. To mi je bilo teže od rada, od žice, hladnoće, od njemačke čizme... U toj neizvjesnosti prolazilo je vrijeme rata sve dok međunarodni Crveni krst nije omogućio slanje poruka."

Posredstvom Crvenog krsta saznala je za oca Lazara, koji je takođe odveden u Njemačku, pronašla je i sestru Milku, a vijest iz svoga sela, iz Bistrice, dočekala je nakon nekoliko mjeseci.

Pismo koje niko od njenih nije mogao da primi, jer nikoga nije bilo, preuzeo je komšija Milan Rakas te ga proslijedio učitelju Milanu Narandžiću. On je potom tragao za mojom majkom Petrom i pronašao je sa djecom u Donjoj Dolini, nizvodno od Gradiške.

Ona se nekim čudom, uspjela izvući, pobjeći iz Jasenovca, vjerovatno dok su ih vodili na rad u okolna sela.

Sloboda

Milena je u Njemačkoj dočekala slobodu.

Milenini roditelji, braća i sestre vratili su se kući, izuzev brata Mirka, koji je nestao u Kozari. Za njegovu sudbinu nikada nije saznala. Vratili se na ruševine. Kuća, zgrada, štala, ambar, sve je porušeno. Od komadića cigle, njen otac je izgradio kućerak, u kojem su prezimili prve godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Milena se 1946. godine udala za Pantu Goluba, sa kojim je stekla sinove Miladina i Simeuna, te kćerku Ljubicu. Miladin živi u Gradišci, Simeun u Švajcarskoj, a Ljubica u Kanadi. Pante je umro prije dvadeset godina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije