Život

Pratite nas na Google news

"Pauk iz Semberije" plete mreže i čuva užarski zanat

"Pauk iz Semberije" plete mreže i čuva užarski zanat
Foto: N.N. | Izrada mreže je teška, po sedam-osam sati se drže igla i kalup i šije se kocka po kocka
Bojana Petković

BIJELJINA - Sa šest godina napravio sam prvi artikl u očevoj užarskoj radnji - ular za konja. Bilo je to pomalo nespretno, sjećam se da me otac izgrdio. Ali užarstvo je moj život i od tog prvog ulara pa sve do danas učim tajne starog zanata koji polako izumire, kazuje pedesetjednogodišnji Selim Šabanović, jedini užar u Bijeljini, ali i cijelom semberskom kraju.

A u plodnu Semberiju, smještenu između rijeka Save i Drine, te planine Majevice, Selimov otac Šukrija doselio se iz rodnog Skoplja davne 1949. godine. Radio je na plodnim ravnicama, u brojnim fabrikama, da bi 1961. upoznao buduću suprugu Jelenu koja je iz vojvođanskog Srema u Bijeljinu došla na radi u fabrici obuće.

"Majka je sa 14-15 godina došla u naše krajeve, upoznala oca i prvo dijete rodila sa 16 godina. Otac kaže da je ona za njim trčala, a ona govori da se nije mogla od njega odbraniti. Ali kakva god zapravo njihova priča bila, iz te ljubavi rođeno je sedmoro djece. Svi smo živi i zdravi, a roditelji su nas othranili i školovali od užarske radnje koju je otac osnovao 1964. godine", pripovijeda sjetno Selim za "Nezavisne".

Majstor spretnih ruku čuva porodičnu tradiciju 45 godina u radnji koju mu je otac ostavio u amanet, a pojašnjava da ovaj posao iziskuje mnogo vremena, snage i stručnosti te napornog fizičkog rada, jer se devedeset odsto posla radi ručno.

"Pravim i danas ulare, ali više se traže mreže - sportske, zaštitne, mreže za dječje ljuljaške… A izrada mreže je teška, po sedam-osam sati se drže igla i kalup i šije se kocka po kocka. Evo, za jednu mrežu od 80 metara potrebno mi je 3.000 metara užeta, od kojih se pravi 9.000 čvorova. Puno je i da izbrojite toliko čvorova, a ne da ih i svežete", priča vrijedni majstor.

A dok ispred radnje koja vremenu prkosi više od pola vijeka Selim ručno čvora mreže, znatiželjni prolaznici, ali i kupci zastaju da se uvjere u njegove godinama brušene vještine pletenja te su ga zato prozvali "Pauk iz Semberije".

"Radim ručno, ne mašinski. Volim ispred radnje da pletem i čvoram mreže da bi ljudi vidjeli da je sve ručni rad - da vide da nisam trgovac i preprodavač, nego proizvođač. Stanu, sa zanimanjem gledaju šta radim i kažu: "Evo ga plete mreže kao pauk." Otuda i nadimak po kojem sam postao poznat širom Semberije", objašnjava kroz osmijeh Selim.

U njegovu užarsku radnju smještenu u Ulici neznanih junaka dolaze kupci sa sela, građevinci, zanatlije, ali i doktori, magistri i profesori… Svakome je uže potrebno za određenu namjenu, a užar kaže da se dovija na razne načine da bi kupcima ponudio kvalitetan proizvod: "Morate svašta da znate. Ja sam i trgovački putnik i nabavljač repromaterijala i modelar, knjigovođa, bravar..."

Prisjeća se da je u vrijeme kada je njegov otac osnovao radnju užarstvo bilo cijenjen i plaćen zanat te da su majstori bili poštovani. A sada je, kaže, situacija drugačija.

"Za razliku od tih davnih vremena, posla ima, ali nema novca. Veliki su nameti od strane države - znate kako kažu: 'Caru carevo, Bogu božje, nama šta ostane.' Kakva god država bila, šta god ona vama dala, vi njoj morate platiti porez. Kako ćete se dalje snaći, to je na vama", navodi Selim i dodaje da je ipak odlučan u namjeri da očuva zanat i porodičnu tradiciju.

Vrijedni semberski zanatlija, po uzoru na svoje roditelje, osnovao je veliku porodicu, on i supruga imaju šestoro djece - dvije kćerke i četiri sina.

"Imam četiri sina i učim ih zanatu. Stari ljudi su govorili: 'Lijepo je imati zanat, pa makar kišobrane opravljao, nećeš biti gladan.' Ali ne znam koliko će to u budućnosti imati smisla, jer država ne vodi računa o starim zanatima, o zanatima koji se gase. Zbog toga sam djeci rekao da uče i završe škole. A neka i zanata", smatra Selim i dodaje da i pored visokoobrazovanih ljudi jedna zemlja mora imati i zanatlije, ljude koji svojim rukama osiguravaju egzistenciju.

"Pauk iz Semberije" objašnjava da od svog napornog rada sa porodicom može živjeti prosječan život i da mu je to dovoljno, jer, kazuje: "Kada krenete sa ovog svijeta sa sobom možete ponijeti samo dvije cipele, jedne hlače i jednu košulju, koliko god stvari imali u ormaru."

"Radiću još koju godinu i gledati da radnja opstane. Ne dam zanat zaboravu, trudiću se dokle god bude zdravlja, snage i sreće. Kod nas ovdje kažu: 'Bez jednog Cige može biti vašar' te jednog dana kada mene više ne bude, život neće stati, samo će rijetki primijetiti da me nema ispred radnje da pletem svoju užad, ali sjećanje na bijeljinske užare Šabanoviće živjeće vječno", zaključuje Selim.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije