Život

Pratite nas na Google news

Počeo s 13 godina: Mladić iz Bijeljine čuva tkanje od zaborava

Počeo s 13 godina: Mladić iz Bijeljine čuva tkanje od zaborava
Foto: N.N. | Počeo je s 13 godina: Mladić iz Bijeljine ljubomorno čuva tkanje od zaborava
Bojana Petković

BIJELJINA - Počeo sam tkati s 13 godina. Prvi tkalački razboj, odnosno stan mi je djed napravio, a dijelove za tkanje kao što su nite, brda, brdila i podložnici poklonili su mi baka Mara i djed Kuzman Jokšić iz sela Crnjelovo, kazuje Bijeljinac Stefan Vulić, koji se posvetio očuvanju starog bh. zanata.

Tkanje predstavlja tehnološki proces izrade tkanina uzajamnim preplitanjem dva sistema žica - jedan sistem žica ide uzduž tkanine, a drugi po širini tkanine - a ovaj dvadesetogodišnji čuvar tradicije, kako priča, tkanje na razboju izučio je skoro sam, te u njegovoj radionici nastaju tkanine različitih osobina, izgleda i struktura.

U davna vremena tkalački stan imalo je skoro svako domaćinstvo širom BiH, sve narodne nošnje imale su dio koji je tkan, nosile su se i istkane košulje, a tkanje je bilo cijenjeno zanimanje po pravilu predodređeno isključivo za žene.

Stefan je izuzetak od pravila, a tkanjem na razboju, kako pripovijeda, želi tradiciju sačuvati od izumiranja, jer je narod bez tradicije - narod bez identiteta.

"Kada sam bio mali, na TV prijemniku sam gledao kako žene tkaju. Uvijek me interesovalo kako se to radi, bilo mi je zanimljivo. Jednom mi je komšija pokazao kako su oni tkali u školi na predmetu koji se zvao domaćinstvo i tako sam ja na malom ramu počeo tkati svoje prve komade tkanja", objašnjava Stefan.

Priča da je njegova prabaka Zagorka tridesetih i četrdesetih godina, kao i svaka druga žena iz tog vremena, tkala uzvod i melez (bijela pamučna platna), sukno, lan, konoplju, da bi mogla da sve ukućane obuče, te kroz smijeh dodaje da je njegova ljubav prema ovom zanatu nasljedna.

"Danas tkam na starinskom razboju iz 1930. godine. Sličan je sigurno imala i prabaka, jer su u to vrijeme pretežno svi bili iste konstrukcije, a sam proces tkanja za one koji to vole nije težak", navodi Stefan za "Nezavisne".

Za tkanje, koje smatra čudesnim slaganjem niti i boja, najviše korist prirodne materijale poput vune, pamuka i lana, a procesom tkanja nastaje platno koje se koristi za izradu odjeće i predmeta kao što su tkance, torbe i pregače.

"Najkomplikovaniji predmet za izradu je semberska tkanica, za koju mi treba četiri do pet dana rada - ako je šara lakša, ide brže, ako je šara teža, ide sporije. Šare pretežno skidam s originalnih dijelova narodnih nošnji i moraju biti usko vezane za tradiciju naroda s naših prostora", pripovijeda Stefan.

Mladi čuvar kulturne baštine pored tkanja na razboju sakuplja i originalne narodne nošnje iz Sarajevskog polja, okoline Kaknja i ravne Semberije.

"Nošnju Sarajevskog polja i okoline sakupljam jer je to rodni kraj moje majke,  nošnju karakterističnu za Kakanj zato što je je moj otac s tog kraja, a sembersku nošnju sam počeo skoro sakupljati jer sada živimo u Semberiji", ponosan je Stefan.

A narodne nošnje Stefan oblači za svaku svečaniju priliku.

"Nošnju mog rodnog kraja, tačnije rodnog kraja mojih djedova i pradjedova oblačim kada idem na slave, u crkvu, na svadbe, u dane velikih praznika - Božića i Vaskrsa. Mojim precima je bila to svečana odjeća, a danas je i ja smatram svečanom", ponosan je mladi Bijeljinac.

Stefan se školuje na Poljoprivrednom fakultetu u Bijeljini, ali i pored studentskih obaveza njegova želja je otvaranje malog muzeja u kojem bi čuvao predmete i starine koji će biti podsjetnik kako se nekada živjelo na našim prostorima.

Za kraj razgovara napominje da čuvanje tradicije i kulturnog nasljeđa mora biti obaveza i ponos svih naroda u BiH, ali da praksa govori sasvim drugačije, odnosno da je jako malo ljudi koji se bave starim zanatima i njihovim očuvanjem.

Stari predmeti

Stefan Vulić sakuplja i stare i neobične predmete koji su u davna vremena bili sastavni dio pokućstva u seoskim domaćinstvima.

"Imam stari bardak za rakiju star preko 100 godina, a pripadao je djedovom ocu Dušanu Vuliću iz sela Paočine, kod Kaknja. Takođe imam i siniju (sofru) iz 1943. godine, a pripadala je Đuri Joviću iz sela Vršani, kod Bijeljine", priča Stefan.

U svojoj kolekciji starina ovaj mladi momak ima i peglu na žar, grebene za raščešljavanje vune, nožnu i ručne preslice, mlinove za kafu, opanke od stare kože nastale u radionicama najboljih visočkih opančara...

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije