Neobična priča o otetoj djevojčici, a kasnije ženi, koja je rodila posljednjeg, ali i jednog od najbrutalnijih indijanskih poglavica, i danas intrigira američku javnost.
Naime, Sintija En Parker imala je svega devet godina kada su je Komanči oteli od porodice, koja je pred njenim očima brutalno ubijena.
Napali su farmu na kojoj je Sintija živjela s roditeljima, a nakon što su joj pobili članove porodice, odveli su je sa sobom i odgojili u indijanskom duhu.
Pune 24 godine ova plavooka robinja živjela je sa svojim otmičarima, a kasnije se i udala za jednog od njih te rodila troje djece.
Štaviše, u potpunosti se priviknula, zaboravila je svoj maternji, engleski jezik, i govorila je samo jezikom Komanča.
Igrom sudbine, Kvana Parker, jedan od njenih sinova, vremenom je postao jedan od najopasnijih indijanskih poglavica u 19. vijeku, ali i posljednji poglavica Komanča, koji se na kraju predao, tako da je njegovo pleme živjelo u rezervatima pod američkom vlašću.
Komanči brutalno mučili i ubijali muškarce i djecu, silovali žene i žive ih kasapili
Životna priča Sintije En Parker i danas izaziva čuđenje, ali i divljenje, a o njoj je napisano i više knjiga.
O strahotama koje su Komanči napravili njenoj porodici svjedoči i to da je njen djed ubijen i skalpiran pred članovima cijele porodice, a zatim su, jedno po jedno, ubijeni i ostali.
O svireposti ovih ljudi svjedoči i to da su na susjednoj farmi prvo silovali, a zatim skalpirali živu trudnicu.
Horor o sudbini porodice Paker počinje 19. maja 1836. godine, kada su Komanči napali njihovu farmu.
Prvo su opkolili njihov ranč, a zatim su, pretvarajući se da traže gdje je najbliži izvor pitke vode, tražili od njih da žrtvuju jednu od svojih krava.
Sumnjajući da se radi o zamci, žene i djeca su pokušali da pobjegnu u susjedno polje kukuruza.
Čak i nenaoružani muškarci, koji su pokušali da priđu Komančima, nudeći im vodu i hranu, brutalno su napadnuti i redom ubijeni.
Sintija je pokušala pobjeći s majkom Lusi i još četvoro braće i sestara, ali jedan od Indijanaca ih je stigao i otrgnuo je iz majčinog naručja.
"Komanči su ih uhvatili, a zatim odvukli u nepoznatom pravcu", stoji u knjizi o Sintiji En Parker.
U međuvrmenu, skoro svi koji su pokušali da se sakriju osjetili su brutalnost Komanča, jer su umirali sporo, pošto su ih žive kasapili.
Inače, strategija ovih Indijanaca bila je veoma jasna - svi muškarci su ubijani, a one koje bi žive zarobili, prvo bi mučili, a zatim ubijali. Sve žene su silovane, a neke i ubijene. Nisu imali milosti ni prema bebama, pa su i njih ubijali.
Ni sa Parkerima nije bilo drugačije. Četiri muška člana porodice odmah su ubijena.
"Djed Džon Parker pokušao je da pobjegne sa suprugom Sali i kćerkom, Sintijinom tetkom. Međutim, stigli su ih, opkolili, a zatim je ubijen na najbrutalniji mogući način", stoji u knjizi.
Sintijinog djeda su tomahavkom prikovali za zemlju, a zatim živog skalpirali.
Koliko god to grozno zvučalo, ova vrsta nasilja bila je uobičajena na američkom Divljem zapadu.
Nije bolje prošla ni porodica koja je živjela na susjednom imanju, gdje su ubili ženu u devetom mjesecu trudnoće.
Prvo su je vukli 200 metara do kolibe, a zatim ju je nekoliko njih silovalo. Nakon što su završili, ispalili su u nju nekoliko strijela. Iako je bila još živa, odlučili su da je skalpiraju, a ona je uspjela da sa takvim povredama, navodno, preživi još četiri dana.
Uprkos nasilnoj prirodi njenih otmičara, Sintija se prilagodila plemenu, a zvali su je Nautdah ili Pronađena. Nakon nekoliko godina udali su je za jednog Komanča Pita Nokona, s kim je rodila troje djece.
Parkerova se saživjela s plemenom i zaboravila svoj maternji jezik
Sintija je kod Komanča provela pune 24 godine i potpuno se stopila s plemenom koje ju je prihvatilo. Bila je jedna od njih.
Međutim, kada su sukobi između teksaških rendžera i Indijanaca postali sve brutalniji, Vašington je zauzeo čvršći stav i poslali su vojnike na plemena. Svakodnevno su vršili upade u njihova naselja i otimali zarobljene bijelce.
U jednom takvom napadu na Komanče pronašli su Sintiju, koja je bila potpuno neprepoznatljiva. Jedino po duboko plavim očima se vidjelo da je bjelkinja. Bilo je to 1860. godine, kada su Sintiju vratili njenim rođacima.
Kada se ponovo našla u Teksasu, nije mogla da se prilagodi, jer to više nije bio njen svijet. Jedino što je znala da kaže na engleskom bilo je: "Me Cincee Ann".
Pošto su joj nedostajala djeca, Sintija nije mogla da se uklopi u život u Teksasu i nekoliko puta je pokušala da pobjegne.
Slomljenog srca i svjesna da više nikada neće vidjeti svoje sinove, povukla se u sebe, nakon čega se razboljela.
Zdravlje joj je bivalo sve lošije i lošije i umrla je sama 1870. godine, u 43. godini.
Sa druge strane, jedan od njenih sinova Kvana vrlo mlad je postao poglavica Komanča.
Neobično visok za Indijanca i atletske građe, njegova pojava izazivala je strahopoštovanje.
Kvana Parker bio je i ostao jedan od najpoznatijih poglavica plemena Komanči. Njegovo indijansko ime Quanah znači slatki miris. Njegova okrutnost vjerovatno potiče od toga što je poluindijanac. Među samim Komančima nekoliko drugih poglavica smatrano je važnijim od Kvane: Deset Medvjeda, Crveni Rukavi, Zeleni Rog, Gvozdena Košulja, Kožni Ogrtač i Bizonova Grba.
Nakon predaje, Kvana je sa članovima svog plemena živio u rezervatu. Koristeći se svojim teksaškim nasljeđem, vremenom je postao važan lider plemena. Prikupljao je taksu na prelazak krda goveda preko njihove teritorije, a prodao je i prava na korištenje pašnjaka teksaškim rančerima. Vremenom, sa svojih šest žena, preselio se u veliku komfornu kuću. Na krovu je napravio pet velikih zvijezda, da bi bio siguran da nijedan američki general, u to vrijeme, nema više zvijezda od njega.
Jedno vrijeme bio je šerif, a radio je i kao plemenski sudija. Početkom 20. vijeka imao je imanje sa oko 100 konja, 1.000 grla stoke i 250 hektara obradive zemlje.
Pored Džeronima i Sjedećeg Bika, bio je najpoznatiji Indijanac. Međutim, postoji zanimljiva priča o njegovom susretu sa Džeronimom. Naime, običaji su nalagali da Džeronimo mora prvi prići njemu, iako Kvana nije čistokrvni Indijanac, što je bila velika uvreda, ali Kvana je bio poglavica, a Džeronimo nije.
Sintija En Parker imala devet godina kada su je Indijanci oteli od porodice, koja je pred njom brutalno ubijena
Kvana je, čak, imao planove da se kandiduje na izborima za Senat kao predstavnik Oklahome, međutim, bijelci iz te američke savezne države i dalje su ga gledali kao Indijanca koji nije uspio sačuvati zemlju za svoje ljude. Od tri miliona hektara zemlje, koliko je Komančima garantovano sporazumom iz Medisin Lodža iz 1867. godine, zadržali su svega 10 odsto. Rezervat je 1901. godine iscjepkan u male posjede od po 160 hektara i rasformiran je. Preostalih 90 odsto je podijeljeno u posljednjoj velikoj besplatnoj podjeli zemlje u SAD.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.