SARAJEVO - Kazandžijski zanat dio je bh. kulturne baštine i vijekovne tradicije, sačuvan u jednom od najljepših i najstarijih dijelova grada na Miljacki, Baščaršiji - u Ulici Kazandžiluk. A ova "čaršija u čaršiji" vremenu prkosi od davnog 16. vijeka kada su prve kazandžije pokretima vrhunskih majstora i umjetnika odredile njenu stvaralačku prošlost, sadašnjost i budućnost.
A skoro koliko je duga tradicija zanata koji se prenosio i koji se i danas prenosi s koljena na koljeno, s oca na sina - toliko dugo njime se bavi i porodica Jabučar, koja u gradu podno Trebevića živi i stvara duže od 400 godina.
"Zanat sam učio od rane mladosti. Kada sam krenuo u prvi razred osnovne škole, počeo sam dolaziti i kod babe u radnju na Baščaršiji, gledao sam kako radi, zavolio zanat - moji prvi radovi bili su prstenčići od bakra i šnalice za kosu", kazuje za "Nezavisne" Nasir Jabučar, 12. generacija kazandžija u svojoj porodici.
Danas vrsni majstor uz pomoć čekića, nakovnja, kliješta, makaza, perđela i drugih alatki proizvode od bakra izrađuje koristeći tehnike sječenja, zagrijavanja, kovanja, kalaisanja, a prisjeća se da je onomad, kada je uz oca počinjao otkrivati sve tajne zanata, bilo i vremena za igru i druženje s vršnjacima, ali da ga je oblikovanje bakra uvijek privlačilo jer uključuje i desetak strukovnih zanata.
"Naš životni vijek možda je i kratak da se svi ti zanati nauče, ali želio sam da od svakoga ponešto znam da bi bio kompletan majstor i, hvala Bogu, ima rezultata tog rada. Nadogradio sam znanje koje mi je babo prenio, te tako poštujem i jednu oporuku koju mi je ostavio - da nastavim prenositi zanat dalje", priča Nasir.
Porodičnu tradiciju čuva kako je ocu i obećao, a vještim potezima ruke pravi šare na bakarnom posuđu i suvenirima. Na naše pitanje da li mustre ornamenata zna napamet ili pri procesu rada odluči kako ćete neki predmet ukrasiti, objašnjava da se uglavnom radi o reprodukciji starih mustri, a da uvijek neki ukras i doda.
"Kada je u pitanju proizvod koji se radi ručno, nikada se ne mogu dva identična komada napraviti - kada napravite jedan predmet, vidite šta vam tu fali, pa možete da ga uredite i napravite proizvod unikatom, jer svi naši proizvodi i jesu unikati", pojašnjava Nasir, dodajući da je kazandžijski zanat u stvari primijenjena umjetnost.
A stvarajući svojevrsne eksponate od bakra, stari majstor dok kuje veće predmete zbog njihove težine koristi se zanimljivom tehnikom - pridržava ih nogom, odnosno stopalom.
"Ako bi mi neko pomagao i držao predmet na kojem radim, ne bih mogao osjetiti materijal, a ni svoje udarce po njemu. A u našem zanatu su svi dijelovi tijela u funkciji, od mozga - kada zamislimo neku kreaciju, pa do ruke i noge pomoću kojih zamisao provodimo u djelo - to nam dođe i kao neka vrsta gimnastike. Ugodno s korisnim", kroz osmijeh priča Nasir i dodaje:
"Zanat ne da ogladnjeti, ali ne da ni pohasijati, odnosno od zanata se može pristojno živjeti, ali ne može se enormno obogatiti. Što bi stari ljudi rekli, zanat je vrijedan suhog zlata."
Pripovijeda starosjedilac grada na Miljacki da pripada posljednjoj generaciji koja je 1975. godine završila kazandžijski zanat po školskom programu, a da su danas roditelji donekle krivi što mladi gube interes za zanate.
"Roditelji kažu djeci: 'Ako ne budeš učio, daću te na zanat', ali griješe, jer zanat od čovjeka pravi čovjeka, ljudi koji proizvode žive od svog truda i rada. S prijateljima i kolegama pokrenuo sam inicijativu da se mladi opet uče ovom zanatu. Resornom ministarstvu smo predložili da djeca koja se odluče za zanat imaju stipendiju, a i da majstori koji ih uče imaju apanažu. Uspjeli smo", priča Nasir i dodaje da su uspjeli i u nastojanjima da stare zanate uvrste na listu nematerijalne kulturne baštine BiH.
"Svjesni smo pedigrea koji imamo i tradicije koja stoji iza nas - dok su se neki valjali u blatu, mi smo bili civilizacija. To što su zanatlije sada u nezavidnoj situaciji - to su neki viši interesi, ali mi smo žilavi i uz Božju pomoć i pomoć servisa vlasti koje mi plaćamo i koje treba da rade za nas, očuvaćemo stare zanate u Sarajevu, Banjaluci i drugim gradovima širom BiH", siguran je Nasir.
Dućan porodice Jabučar vijekovima ponosno stoji na samom početku Ulice Kazandžiluk, te je postao dio tradicije Sarajeva i neraskidiva spona između prošlih i budućih dana.
"Veliko je priznanje, ali i velika obaveza biti dio historije i nastaviti tradiciju mojih prethodnika, ali sve to me čini zaista sretnim. Političke, sportske i umjetničke delagacije koje su pohodile Sarajevo i prošle kroz ovu ulicu svratile su i u moju radnju - Esmeralda odnosno glumica Leticija Kalderon, glumac Kirk Daglas, bivši italijanski fudbalski trener Arigo Saki, bivši američki sekretar Medlin Olbrajt", priča ovaj zanatlija i domaćin.
Za kraj razgovora kazuje da bi, kada bi se opet rodio i opet birao, ponovo odabrao posao kojim se danas bavi i baštinio zanat i kulturu za buduća pokoljenja.
"Naučio sam sina zanatu i on je dobar majstor - mislim da će biti i bolji od mene, biće 13. generacija kazandžija u prodici Jabučar - a sada molim Boga samo da mi da još snage da unuke, sinovu djecu, dok malo porastu obučim i naučim zanatu, da iza mene i tako ostane neki trag", zaključuje priznati sarajevski majstor.
Džezva za "Ginisa"
Nasir Jabučar 2004. napravio je veliku džezvu za kafu, a iste godine u Sarajevo je stigao sertifikat koji potvrđuje da je u Ginisovu knjigu rekorda upisana kao najveća na svijetu.
"Ništa nije slučajno, sve je sa Božjom odredbom. Tadašnji direktor 'Vispaka' iz Visokog me pozvao i rekao: 'Uskoro će otvorenje novog mosta u Mostaru i želio bih da počastimo prisutne kahvom, ali nemamo toliko veliku džezvu'", prisjeća se.
Džezvu od mesinga majstor je sa ekipom učenika i šegrta pravio dva i po mjeseca.
"Kada sam je napravio, znao sam da će biti upisana u Ginisovu knjigu, znao sam da će obići dunjaluk. Tada je bila atrakcija, a atrakcija je i dan-danas - neka bude moj podstrek budućim generacijama da se upuste u ovakve poduhvate", kaže Nasir.
Tema diplomskog rada
Pripovijeda Nasir Jabučar da je njegov rad bio i tema jednog diplomskog rada.
"Prije nekoliko godina u radnju mi je došla lijepa djevojka, sjećam joj se samo imena, Daliborka iz Banjaluke, i zamolila da me snimi kako radim, baš sam tada jednu tacnu savatio. Pitao sam je: 'Što ti to treba, sine?' Ona mi je rekla da će video-zapis koji napravi biti njen diplomski rad. Obradovalo me što je mene i zanat koji predstavljam odabrala za svoj rad", prisjeća se.
Na Nasirov prijedlog Daliborka je snimila cijeli proces izrade tacne, da bi nakon dva-tri mjeseca opet došla kod majstora i donijela mu poziv za dodjelu diploma koji je on, kako priča, objeručke prihvatio i bio beskrajno ponosan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
