Život

Pratite nas na Google news

Kuća Vidovića u selu Krmine 80 godina odolijeva zubu vremena

Kuća Vidovića u selu Krmine 80 godina odolijeva zubu vremena
Foto: Jelena Đurđević | Kuća Vidovića u selu Krmine 80 godina odolijeva zubu vremena
Bojana Petković

Seljak u zrelim godinama. Seljakovo lice isparaju i rastoče rad i briga oko zemlje, sunce i kiša, vjetar i snijeg.

Stezanje zuba i grč napora koji se stalno ponavljaju, žmirkanje i treptanje kojim se oči i lični mišići brane od nemilosrdne jare, od mraza ili vijavice, izbrazdaju to lice u svim pravcima i daju mu boju mrke ili zarudjele zemlje nad koju se tako često naginje.

Bojazan od zamke ili iznenađenja, napor da pogodi tuđe misli i planove a da ne oda prije vremena svoje, sve to udari svoj pečat na to lice. I prije nego što seljak navrši četrdesetu godinu, ono je već modelirano i završeno, kazivao je veliki Ivo Andrić o životu na selu.

A ljudi na selu umiju da budu mudri, lukavi i dovitljivi, hrabri, pravdoljubivi i ponositi, vrijedni, borbeni i uporni, ponekad skloni zanosima, tvrdoglavi, brzopleti i kratkovidi, ali najviše čvrsto vezani za surovu, ali lijepu zemlju koja ih hrani i za podneblje gdje traju generacije njihovih saplemenika.

A baš takva zemlja - surova, ali lijepa - karakteristična je za selo Krmine koje samo pohodili, a koje pripada banjalučkom geografskom području u unutrašnjem lancu Dinarida koji se pruža od padina planine Čemernice prema dolini rijeke Vrbas.

Ugnijezdilo se ovo pitomo selo između planine Tisovac s jugoistočne strane, Osmače sa sjeverne strane, Kozjaka, Bosančića visa i Trnovače sa južne strane i rijeke Vrbas sa zapadne strane. 

Selo se prvi put pominje 1287. godine i pripadalo je staroj bosanskoj župi Zemljanik. Krmine, kao i ostala sela u župi potpadaju pod vlast Turske 1528. godine i ulaze u novoosnovanu nahiju Zmijanje.

Najstariji raspoloživi podaci o selu potiču iz 1882. godine i po tim podacima iz crkvene knjige "Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske" za 1882. godinu stoji "Parohija Krmine, protoprezviterat banjalučki - paroh Stojan Popović. Crkva drvena, hram svetog Nikole. Ima 82 kuće i 781 duša. Rodilo se 1883. godine: muški pet, ženski 17. Umrlo: muški devet, ženski pet. Vjenčano dvoje."

A porodica Vidović porijeklom iz Bočca, pretpostavlja se, u Krmine je došla oko 1850. godine i tada su nosili prezime Kojić.

Danas Vidovićima, kako kazuju, nije poznato zašto se porodica preselila iz Bočca u Krmine - pretpostavke su da se neko od predaka oženio Krminkom i preselio se kod nje ili su, pak, pobjegli od turskog zuluma. Jedan od Vidovića predaka, Krsto, promijenio je prezime Kojić u prezime Vidović između 1920. i 1930. godine. 

Nakon promjene prezimena, preci Vidovića prešli su na kućište izvjesnog Partena koji je živio sam. Dogovorili su da ga dohrane do smrti i nastave slaviti ili posluživati njegovu krsnu slavu Mitrovdan (porodica i danas drži obećanje dato Partenu, te se u kući Bože Vidovića i danas, 7. novembra, uoči Mitrovdana okuplja porodica).  

A živjeli su Vidovići tih davnih vremena u kući sagrađenoj od drveta, te su iz te gradili onu od kamena. Gradnja je trajala tri godine, a u potpunosti je završena 1939. godine, odnosno prije tačno 80 godina. Bila je to prva kuća u selu pokrivena crijepom, a tada postavljen crijep svojom jarkom crvenom bojom i danas gospodari panoramom sela.

I danas se iz skoro svih dijelova sela može vidjeti crveni krov kuće Vidovića, koja ponosno prkosi zubu vremena i čuva istoriju porodice, ali i sela.

Toplog avgustovskog dana ekipa "Nezavisnih" se uputila u Krmine, te saznajemo od potomaka najstarijih članova porodice da su kuću zajedno gradili Krsto i Lazar Vidović - sinovi jedinci najstarijih predaka za koje se danas zna, Jakova i Ilije, a za koje se po dubljem računanju porodičnog stabla vjeruje da nisu bili rođena braća, nego stričevići.

Kuća je građena od, nazovimo, ratne odštete za Jakova, novca koji je Kraljevina Jugoslavija davala za poginule solunce.

Za zidanje, odnosno klesanje i ugrađivanje kamena zadužili su Krsto i Lazar majstore kamenoklesače iz Jakotine, a 90 odsto kamena iskopano je na mjestu gdje je kuća građena. Kao vezivni materijal između kamenja umjesto današnjeg maltera korištena je pržina koja se kopala u Osmači i donosila u vrećama tovarenim na konje.

Kuća, u kojoj je svojevremeno zajedno živjelo 25 čeljadi, ima dva podruma ispod cijele kuće, tri sobe u prizemlju i dvije na gornjem boju (potkrovlju). Poslije su još dograđene dvije sobice i ganjak, tj. trijem. U jednoj su, dok se u kući živjelo, držani sir, kajmak i mlijeko, a u druga je služila kao spavaća soba. 

Slušamo i priču kako su zidovi kuće debljine 50 cm i ljeti je rashladna, a zimi se lako zagrijava. Podovi su pravljeni od debljih dasaka u dva poprečna reda poredana iznad podruma. Unutrašnji zidovi nabačeni su pržinom i krečeni ugašenim krečom. 

A živjela je i godinama stvarala veliko imanje porodica Vidović. Generacije su se smjenjivale, a u selu se nikada nije lako živjelo. Zemlja brdovita i kamenita, slabog kvaliteta, ali je uz trud i rad i takva rađala. Obradive zemlje je malo bilo pa se krčila šuma da bi se dobilo obradivo zemljište.

A kada se neka kultura zasijala, bilo je teško odbraniti je od divljači, pripovijedaju danas Vidovići koji se sjećaju davnih vremena. Da bi se sačuvao rod u njivama podno Osmače, pravljene su kolibe pored njiva, vezivani psi, pravila klepetala da plaše divljač, podvikivalo i pucalo iz kubure ako se osjeti da je divljač blizu njive ili već u njoj. 

Sjekla su se drva bukova i hrastova, spremalo se za hladne zime, ovce i goveda su se vodili na ispašu, ubirali plodovi rada, zasijani kukuruz, krompir, pasulj, ali i oni koje je priroda podarila po šumama - divlja kruška i jabuka, lješnik, kopriva i sremuš, drijen i šipak, kupina i malina, gljive… U kući Vidovića od ranog jutra radili su svi, od najmlađeg do najstarijeg.

Svaki član porodice dovoljno stataso za rad imao je svoja zaduženja. Djeca su išla u školu pješice, po povratku kući, kako se na selu kaže, namirivala su stoku, a onda pod svjetlom svijeće pisala zadaću za naredni školski dan. U dječjim bezbrižnim igrama uživali su tek kada je vrijeme dozvoljavalo.

Žene su pripremale hranu za veliku porodicu, obavljale kućne poslve, ali i one na njivi, a muškarci radili teže poslove, ili išli na rad u Liku ili Njemačku. A na kraju dana, već sa prvim sutonom, smirivalo se sve u dvorištu i kući, odlazilo se na počinak. 

Godine 1965, pripovijedaju Vidovići, Krstina familija je odselila u Slavoniju, a Lazarova je ostala na kućištu, da bi početkom devedesetih i posljednji Vidovići napustili ognjište, kojem se danas vraćaju kada se kupe šljive i skuplja ostala ljetina, kada se peče rakija, kose njive kojima su njihovi pradjedovi i djedovi hodili.

Okupljaju se Vidovići kod kuće iz koje su potekli i kada je u selu narodni zbor kod crkve svetog kneza Lazara koja se kao na dlanu vidi iz dvorišta stare kamene kuće. Okupe se Vidovići i na porodičnim okupljanjima, a tada se u dvorištu i šljiviku sve ori od priče i smijeha.

Brojni su Vidovići potekli iz kamene kuće, život je neke odveo daleko od rodne grude, te na okupljanjima neko uvijek nedostaje i ostaje žal da se u šljiviku za istim stolom sastanu Vidovići i njihovi potomci - očevi, sinovi, unuci, braća, sestre, snahe, jetrve, stričevi, tetke, ujaci - Božo i Gojko, njihove supruge Gospa i Koviljka, djeca Darko i Danijela, Željana, Željko i Stana, Nada rođena Vidović, danas Gašić, Gospava Vidović danas Rađević i njena kćerka Gordana, da se kroz priče supruge Stoje i kćerki Zore, Božane i Nene, sjete preminulog Steve Vidovića, ali i svih brojnih rođaka i predaka od kojih je loza Vidovića potekla.

Uz stihove koji izražavaju žal za napuštanjem sela i ognjišta djedova i pradjedova "Oj, Osmačo, visova ti tvojih, zašto li se od tebe odvojih? U svijet odoh, al' ne nađoh sreću, oj, Osmačo, bez tebe umrijeću! Oj, Osmačo, visova ti tvojih, zašto li se od tebe odvojih? U svijet odoh, al' ne nađoh sreću, oj, Osmačo, bez tebe umrijeću!", odlazimo iz Krmina, u nadi da surova, ali lijepa zemlja neće ostati pusta.

U brdu iza nas ostaje kamena kuća Vidovića, koja će zubu vremena odolijevati dok god je potomaka Lazara i Krste. 

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije