Život

U indijskom gradu Vrindvanu hiljade udovica borave odbačene od svih

U indijskom gradu Vrindvanu hiljade udovica borave odbačene od svih
U indijskom gradu Vrindvanu hiljade udovica borave odbačene od svih
Dragana Raduški

Odbačene od društva, hiljade indijskih udovica dolaze u sveti grad Vrindavan sa jednim ciljem - da umru.

Njih možete vidjeti kako sjede na ulicama ovog svetog grada, neke šetaju naslonjene na štap, a svima im je zajedničko da su im sijede glave obrijane, po čemu se raspoznaju.

Nose isključivo bijelu odjeću, zbog čega su i poznate kao "bijele udovice Vrindavana". Na njihovom licu bol se ogleda u stotinama bora.

Procjenjuje se da se u ovom gradu trenutno nalazi više od 15.000 udovica, od kojih većina živi na ulici.

Ove hindu udovice, najsiromašnije od najsiromašnijih, bivaju odbačene od porodice i društva nakon smrti muža, ali ne iz vjerskih razloga, već zbog tradicije. Tu je, naravno, i finansijski momenat, jer one onda predstavljaju veliki teret za svoje porodice, koje ne mogu da ih izdržavaju.

Nije im dozvoljeno da se preudaju, niti da nose nakit. Obavezno moraju da briju glavu i stalno nose bijelu odjeću. Predstavljaju znak loše sreće za svaku porodicu, što je takođe jedan od razloga zašto napuštaju svoje ognjište i zašto ih porodica ne želi u svojoj blizini.

Inače, prema starom hindu vjerovanju, smrt u svetom gradu Vrindavanu oslobađa njihove porodice tzv. ciklusa smrti. Za udovice nada da će umrijeti u Vrindavanu znači novu nadu za njihovu porodicu.

"Pitate me kako je ovdje, pitate me da li je dobro? Kako će mi biti dobro kada moram da tumaram gradom da bih našla bar neki zalogaj da koliko-toliko utolim glad", kaže o svom životu u Vrindavanu Rada Rani Bisvas (70).

I dok Bisvasova govori jakim, ponosnim glasom, više je nego očigledno da je to žena slomljenog duha. Kada joj je umro suprug s kojim je bila 50 godina u braku, svi su je odbacili, pa čak i oni koje je najviše voljela, poput sina.

"Sjećam se da mi je sin tad rekao: 'Ti stariš, ko će te hraniti? Odlazi odavde'. Šta sam mogla da uradim nego da dođem ovamo. Moj bol je bezgraničan; ostala sam bez muža, a onda me i sin otjerao", kaže ona sa suzama u očima.

I dok govori o svom prijašnjem životu, gleda besciljno u hramove Vrindavana, proseći na ulici za komad hljeba.

Procjenjuje se da u Indiji ima više od 40 miliona udovica, a one koje nisu imale sreće završavaju ovdje u Vrindavanu.

"Udovice nemaju baš nikakva prava u indijskom društvu, ali ni u svojoj porodici", kaže Randžana Kumari iz Centra za društvena istraživanja, grupe koja se zalaže da žene dobiju veća prava.

Situacija je najgora u ruralnim dijelovima Indije, gdje je narod sujevjeran i gdje smatraju da udovicama nema mjesta u njihovim kućama.

"Ljudi u ruralnim područjima vjeruju da im one donose lošu sreću. U urbanim centrima to je daleko drugačije i mnoge od njih nastavljaju da žive normalnim životom i nakon smrti muža", kaže Kumarijeva.

Međutim, dodaje da je problem što većinski dio indijske populacije od 1,1 milijardu zapravo živi u ruralnim krajevima.

"Vlast je ta koja mora da se uhvati u koštac s ovim problemom. Mi činimo što možemo, ali to svakako nije dovoljno", ističe ona.

I jedna žena, i sama udovica, zalaže se za promjene. Doktorica Mohini Giri osnovala je organizaciju koja pomaže ženama udovicama i njihovoj djeci. Njena majka je ostala udovica kad je njoj bilo svega devet godina i ona se stalno borila da je ne otjeraju od djeteta. Međutim, i Girijeva nije bila ništa bolje sudbine, jer je i sama ostala udovica sa svega 50 godina, zbog čega je trpjela mnoga poniženja. Štaviše, niko je više nije pozivao na bilo kakva dešavanja, a posebno ne na svadbe, jer su je smatrali da bi im donijela nesreću.

"Generalno, udovice su diskriminisane u društvu. Međutim, ja kao obrazovana žena imam svoje prihode i nezavisnost, tako da mi niko ništa ne može. Ali, problem je što mi živimo u jednom patrijarhalnom društvu. Svi su mišljenja da udovice ne smiju ništa; ne smiju se preudati, ne smiju puštati kosu, ne smiju izgledati lijepo", kaže Girijeva.

Ističe da je to mentalni sklop indijskog društva i da njega treba mijenjati, a ne žene. Prije sedam godina, njena organizacija je podigla izbjeglički centar u Vrindavanu, koji je simbolično nazvan "Moj dom". Tu trenutno živi oko 120 indijskih udovica, a planiraju i otvaranje drugog centra, gdje će moći živjeti i do 500 žana.

"Istina, tim ženama je sada bolje, ali ovo je samo kap u moru, jer treba daleko više izdvajati za te žene, koje je društvo jednostavno odbacilo", ističe Girijeva.

Žene koje žive u ovom centru, ponašaju se normalno; ne briju glavu, niti nose bijelu odjeću. Svaka udovica ima svoju sobu i nastavlja živjeti normalno. Jedna od njih je i Promita Das, koja kaže da je imala sreće što je dobila smještaj u ovom centru.

"Imam 85 godina i više ne mogu da radim. Nekada sam živjela od čišćenja kuća, ali ni to više ne mogu. Niko se nije brinuo o meni, niko me nije htio", kaže Dasova.

Inače, ona je jedna od žena sa strašnom sudbinom. Naime, udala se sa 12 godina, a već u 15. je ostala bez supruga. Već punih 70 godina živi odbačena od svih. Godinama je živjela u Vrindavanu, prosila, a tek nedavno je dobila smještaj u ovom centru, tako da posljednje godine života može da proživi u miru.

"Nekada sam živjela na ulici, ispred hrama, ali evo, sreća mi se osmjehnula i dobila sam sobu ovdje", kaže ona.

Dodaje da se patila cijelog života, koji je proživjela bez ljubavi. Štaviše, kao mlada je izgubila i dijete.

"Rodila sam u 14. godini, ali beba je živjela samo godinu dana, tako da bukvalno nemam nikoga", kaže ona.

Inače, na temu "bijelih udovica" snimljeni su mnogi filmovi, a urađena su i mnoga istraživanja.

"U većini konzervativnih hindu porodica, sujevjerje je to koje tjera udovice van kuće. Niko ih ne želi i one nemaju nikakva prava. One predstavljaju samo još jedna neželjena usta koja treba hraniti", kaže Girijeva, koja je svojevremeno zbog svog angažmana bila nominovana za Nobelovu nagradu za mir.

Inače, uporište za odbacivanje udovica mnogi nalaze u Darmašasatri, hindu zakoniku.

"Da, upravo prema Darmašasatri udovice moraju da ostatak svog života posvete sjećanju na supruga, odbacujući sav luksuz i sve blagodeti koje život nosi", kaže doktorica Giri.

Inače, ne tako davno, postojala je praksa da udovice spaljuju žive zajedno sa preminulim suprugom, ali to je sada zakonom zabranjeno, pa ih zato tjeraju od kuće.

"Ipak, mislim da je najtužnije što te žene bivaju odbačene od rođene djece i to je ono što najteže podnose", zaključuje ona.

Neumoljiva statistika

* u Indiji ima više od 40 miliona udovica

* one čine od devet do 11 odsto tamošnje populacije

* svako četvrto domaćinstvo u zemlji ima udovicu

* 50 odsto udovica u Indiji su starije od 50 godina

* svakodnevno su suočene s tlačenjem (ekonomskim, socijalnim) te imaju bezvrijedan i nevidljiv status

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije