Najteži kukac na svijetu, novozelandska wetapunga, koja može da teži poput miša i da ima raspon nogu do čak 20 centimetara, uspješno se vraća u prirodu nakon što je godinama bila na ivici nestanka.
Zahvaljujući velikom programu oporavka vrste, u divljinu je pušteno čak 11.000 jedinki, a praćenje je pokazalo da su na pojedinim lokacijama već formirane samoodržive populacije.
"Budućnost wetapunge izgleda svijetlo", izjavio je Kris Grin, počasni istraživač pri novozelandskom Odjeljenju za očuvanje prirode.
Grin je koautor izvještaja o uspjehu projekta, objavljenog 2. oktobra u časopisu New Zealand Journal of Zoology.
"Puštanje jedanaest hiljada jedinki u prirodu izvanredno je i nevjerovatno postignuće", dodao je, prenosi Index.hr.
Een van de zwaarste insecten ter wereld -de wetapunga - gered van ondergang: tienduizenden exemplaren gefokt en uitgezet in Nieuw-Zeeland https://t.co/y0275q6wjt https://t.co/hehA6VveTf
— Alles voor de wetenschap (@alleswetenschap) October 5, 2026
Ženka wetapunge može težiti kao miš, a tijelo joj naraste do 10 cm, sa rasponom nogu do 20 cm.
Gotovo nestale
Wetapunga je najveća od 70 vrsta weta. Nekada je živjela na dijelovima Sjevernog ostrva, ali zbog dolaska uvezenih grabljivaca i gubitka staništa broj im se drastično smanjio.
Do devedesetih godina vrsta je smatrana ugroženom, a danas se vjeruje da je s kopnenog dijela Novog Zelanda u potpunosti nestala. Preživjele su uglavnom na nekoliko ostrva bez grabljivaca u zalivu Hauraki blizu Oklanda i uz obalu Nortlanda.
Preokret kroz program uzgoja
Preokret je počeo prije 15 godina. Od tada su desetine hiljada wetapungi uzgojene u centru za divlje životinje Butterfly Creek i Zoološkom vrtu u Oklandu. Uzgojene jedinke potom su naseljavane na nova ostrva bez grabljivaca te u rezervate na kopnu, sjeverno od Oklanda.
Butterfly Creek i Zoološki vrt u Oklandu razvili su i postepeno proširili tehnike za uzgoj velikog broja jedinki u zajedničkim staništima.
Čime se hrane?
Mlade wetapunge, takozvane nimfe, hrane se mješavinom svježeg lišća, proteina iz ribljih pahuljica i šumske stelje. Grin ističe da su upravo proteini ključni za preživljavanje najmlađih.
Kukci se prebacuju u nova staništa čim postanu dovoljno veliki da se mogu sami štititi. U sklopu programa sprovedeno je 45 preseljenja u divljinu, što je, prema Grinovim riječima, izuzetno visok broj za bilo koji program oporavka neke vrste.
Praćenje na dva ostrva potvrdilo je da su wetapunge stvorile samoodržive populacije. Tamo su se već izlegle četvrta i peta generacija, a Grin to smatra jasnim pokazateljem uspjeha. Status zaštite vrste zato je promijenjen iz "nacionalno ugrožene" u "nacionalno oporavljenu".
"Ovo je jako uzbudljivo jer takve vijesti ne možemo objaviti za mnoge druge ugrožene vrste", rekao je Grin.
Novi Zeland posebno je osjetljiv na izumiranje vrsta zbog velikog broja endema i problema s uvezenim štetočinama.