Svijet životinja

Endemski vodozemac u prirodnom staništu

Endemski vodozemac u prirodnom staništu
Endemski vodozemac u prirodnom staništu

Trebinje je prvi grad u svijetu koji je dobio opservatorijum za posmatranje i istraživanje endemskog vodozemca ovih krajeva - čovječje ribice.

Naime, ovaj endemski vodozemac smješten je u svom prirodnom staništu - podzemnoj pećini i opservatorijumu na vrelu Vruljak, u prigradskom naselju Gorica u Trebinju.

Brajan Livorn, direktor "Devon Karst" istraživačkog društva, iz britanskog grada Plimut, kaže da će se opservatorijum razviti u naredne četiri godine i u turističkom, ali i u smislu prave zaštite ovog endema.

Istraživačko društvo "Devon Karst" je partner trebinjskog Speleološkog društva "Zelena brda" na projektu zaštite i istraživanja čovječje ribice u slivu rijeke Trebišnjice.

"Glavna ideja projekta jeste zaštita čovječje ribice u ovoj 'crvenoj tački' njenog staništa na području Trebinja, koje je najbogatije, ali se mora zaštititi jer je ova vrsta vrlo ugrožena", kaže Livorn.

Ističe da je najveći problem kako naći pravo mjesto na kome se ona može i posmatrati i zaštititi.

"Nakon dugog ispitivanja mnogih trebinjskih mjesta koja su staništa ovog vodozemca, složili smo se da je najbolja podzemna pećina Vruljak, koja ima najoptimalniju temperaturu vode - od osam do 15 stepeni", kaže Livorn i ističe da je to i hemijski i biološki izuzetno čisto stanište.

Ovo izvorište podrazumijeva cijeli podvodni sistem, sa pećinom i jezerom, a ima i tri izlaza: Vruljak 1, Vruljak 2 i Vruljak 3. Na prva dva postavljene su kapije, ali drugi ima i pristup i okolinu pogodnu za opserviranje, gdje se ulaz ne čini velikim. Ipak, dovoljan je za ulazak i unutrašnje opserviranje, odnosno postavljanje kamera sa takozvanim tamnim svjetlom i infracrvenim kamerama pomoću kojih se posmatra proteus, a da ona pritom nema stres.

Livorn dodaje da ideja nije da se čovječja ribica zarobi, da se drži kao u akvarijumu, poput prakse iz Slovenije, Postojnske jame i slično, već da se ostavi u svom prirodnom okruženju.

Ističe da se, s druge strane, gledalo da joj se na tom mjestu pruži i eventualna pomoć.

"Još jedan od ciljeva opservatorijum jeste da se na ovom mjestu pruža pomoć čovječjoj ribici, koja je tokom jeseni i zime izložena riziku da usljed padavina i nadolazećih velikih voda bude izbačena na površinu", kaže Livorn.

Dodaje da svako ko je pronađe na površini može to prijaviti u "Zelena brda" i da onda taj primjerak vraćaju u Vruljak, gdje joj se, ako je povrijeđena, može pružiti pomoć.

"Imamo za to posebno izolovano mjesto i pružićemo im posebnu njegu i liječenje", objašnjava dalje Livorn.

Trenutno se, između ostalog, radi i na projektu obilježavanja proteusa kojima su na repovima uradili tatue kako bi bili markirani i koje uvijek primjećuju na istim mjestima na kojima se najčešće okupljaju i gdje su postavljene kamere.

Tako će se u naredne četiri godine cjelokupan projekat razviti dotle da će ispred ulaza u Vruljak biti postavljen monitor koji će prenositi sliku iz unutrašnjosti ovog podvodnog sistema.

Jedini pećinski vodozemac u Evropi

Čovječja ribica je jedini vodozemac u Evropi koji živi u pećinama.

Repati vodozemac iz porodice Proteidae živi u podzemnim jezerima i mirnijim dijelovima podzemnih potoka i rječica dinarskog krša, isključivo od sjevera Italije, Istre i Primorske Slovenije, preko Dalmacije i BiH, sve do Crne Gore. Ipak, i pored osnovanih pretpostavki, u crnogorskim pećinama još nije nađena.

Čovječja ribica je dinarski endemit. Mogu da se nađu i na dubinama do 80 metara. Iako nikad voljno ne napuštaju vječni mrak pećina, u proljeće i u jesen ljudi ih povremeno nalaze i na površini jer ih izbace jaka vrela kad nadođu podzemne vode usljed bujnih kiša i topljenja snijega. Ovo je naročito česta pojava u Hercegovini, u okolini Trebinja i u Popovom Polju.

Nevjerovatna čula

Kod čovječjih ribica čulo vida nema značajnu ulogu, zbog čega su razvijenija druga čula koja im omogućavaju snalaženje u mraku.

Na površini tijela imaju mehanoreceptore nalik na bočnu liniju kod riba, koji čine čulo osjetljivo na strujanje vode.

Mehanoreceptori prisutni u unutrašnjem uhu dio su čula za ravnotežu i sluh, a čovječja ribica ima i elektroreceptore i čulo mirisa. Pomoću elektroreceptora na vrhu njuške mogu da osjete električna polja u vodi, a vjerovatno ih koriste i za nalaženje plijena.

Crna čovječja ribica

U Dobličinom izvoru u Beloj Krajini u Sloveniji 1986. godine nađen je jedan primjerak crne čovječje ribice.

Na drugom lokalitetu u Beloj Krajini nađeno je još nekoliko crnih primjeraka. Biolozi su utvrdili da je u pitanju posebna podvrsta čovječje ribice koja se znatno razlikuje od onih nepigmentisanih. Tamni primjerci imaju bolje razvijene, gotovo normalne oči. Osim upadljivo različite boje, razlikuju se i po nekim žlijezdama u koži, kao i po obliku tijela. Crna čovječja ribica ima kraću glavu i udove, te ima manje zuba.

Najugroženije vrste

Ptica Scolopacidae

Na vrhu ugroženih životinja je i šumska ptica Scolopacidae, koja živi u Rusiji. Trenutno postoji samo 200 primjeraka ovih ptica, a naučnici upozoravaju da se njihov broj svake godine smanji za četvrtinu.

 

 

Sumatranski nosorog

 

Sumatranski nosorog, kojeg smatraju jednim od živih fosila, zbog uništavanja njegovog prirodnog staništa označen je kao kritično ugrožena vrsta. Opstaju samo u dijelu Malajskog arhipelaga, a ima ih samo oko 250.

 

Majmun prćastog nosa

Majmuni prćastog nosa, koji kišu kad pada kiša, su nova vrsta za naučnike. Naučnici su ih pronašli u šumama Burme, na visini iznad 3.000 metara. Nakon što je utvrđeno da na tom području živi od 260 do 330 ovih majmuna, odmah su dospjeli na popis UN-ovih kritično ugroženih životinja.

 

Manakin ptica

Manakin ptica spada u jednu od najugroženijih vrsta. Bila je nepoznata do 1998. godine, kada je prvi put primijećena u Brazilu. Trenutno postoji oko 800 primjeraka ove vrste. Jedino joj prija boravak u južnoameričkim tropskim šumama.

 

 

Filipinski orao

 

Filipinski orao se hrani majmunima i može da živi i do 60 godina. Visine i do jednog metra, on je najveći živi orao. Iako je zaštitni znak Filipina, tokom posljednjih 50 godina njegova populacija je znatno opala, naročito usljed krčenja šuma.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije