Svijet životinja

Kraljevski lipicaneri za bečki dvor krase ergelu u Prnjavoru

Kraljevski lipicaneri za bečki dvor krase ergelu u Prnjavoru
Foto: Dražan Pozderović | Kraljevski lipicaneri za bečki dvor krase ergelu u Prnjavoru

PRNJAVOR - Ponosni, ali mirni i poslušni, sa izraženom elegantnošću, čistokrvni lipicaneri na Ergeli "Vučijak" u Prnjavoru, njih nešto više od 120, nešto su čime se može ponositi naša država. Iako smješteni pod krovom koji datira još iz 1946. godine, njihova ljepota i pametne oči prvo je što svako ko posjeti ovu ergelu primijeti.

Teška je vremena vidjela ova ergela tokom skoro osam decenija rada, no uprkos tome je opstala, a otkad je 2015. godine postala javna ustanova, stvoreni su i nešto bolji uslovi za funkcionisanje.

Da se situacija poboljšala, uvjerila se i ekipa "Nezavisnih", koja je posjetila ovu ergelu, te u tom trenutku zatekla radnike koji renoviraju krov na jednoj zgradi. No, još je mnogo posla preostalo, ali i velikih ulaganja, kako bi se vratio nekadašnji, stari sjaj, jer su za mnogobrojne konje potrebni i bolji uslovi za življenje.

Radnici, zajedno sa direktorom, ukupno njih 18,  svakodnevno vrijedno rade po cijeli dan, i to u tri smjene, kako bi postigli da ova prelijepa pasmina konja bude nahranjena, obučena i spremna za rad.

U razgovoru sa Miroslavom Milankovićem, direktorom Ergele "Vučijak", saznajemo da je ovo jedina ergela čistokrvnih lipicanera u BiH i jedna od četiri ergele u bivšoj Jugoslaviji, s tim da postoje još dvije u Hrvatskoj, i to "Lipik" i "Đakovo", te matična ergela "Lipica" u Sloveniji.

Upravo u objekat u koji smo ušli, gdje su nas dočekali lipicaneri stari do tri godine, prema njegovim riječima, a u kojem se nalazi oko 20 grla, datira od samog početka, i star je 76 godina. U drugoj štali se, naime, nalaze ženska grla.

"Ovaj objekat u kojem se nalazimo je napravljen 1946. godine, a osim njega tu je i bila još jedna ogromna građevina, ali je njen krov srušen, tako da nije u upotrebi", priča Milanković.

S ponosom priča kako krv ovih konja potiče iz ergele "Lipik", odakle su uvezena čistokrvna grla, dok su samo neki od njih iz domaćeg uzgoja. Što se tiče toga koliko je najviše zabilježeno lipicanera u ergeli, priča da je tak broj nekad iznosio od 200 do 250 grla.

"Oni se zatim poslije treće, odnosno u četvrtoj godini odvajaju, odvode se u ergelu, nakon čega počinje procjena grla, rad s njima i zatim selekcija. Sve zavisi od životinje do životinje, koja je sklonija čemu, neki idu u kočije, neki u zapregu, a najbolja, elitna grla ostaju ovdje, dok višak grla ide na tržište BiH", kaže Milanković.

Dodaje da početkom sljedeće godine treba da postanu punopravni član Međunarodne organizacije za zaštitu lipicanera.

Svim grlima su, ističe on, urađene DNK analize, s tim da je prva urađena 2017. godine, i otad nemaju nijedan problem, svi su izuzetno zdravi.

No, ipak je na tržištu cijena ovih čistokrvnih ponosnih životinja veoma niska.

"Njihova cijena na tržištu je beznačajna, prodaju se za 2.000 KM, ali mi neka grla ne želimo ni pomisliti da prodamo za toliko malo novca", kaže on.

Objašnjava da su ovo kraljevski konji, te da je ova selekcija izvršena za bečki dvor, a sudeći prema istorijskim zapisima, 1580. godine nadvojvoda Karl je dobio naređenje da napravi vrstu konja pogodnu za jahanje i zaprezanje u kočije, te je tako u Sloveniji kupio taj dio Lipice, i za četiri godine je uspio osnovati ergelu.

"Tada su u bečkoj školi jahanja korišteni bečki pastusi, ali je postepeno lipicaner uspio da ih u potpunosti svrgne. Oni su posebni, mirni su, dobroćudni, lako prihvataju dresuru. Naravno, ima tu i izuzetaka, onih malo agresivnijih", kroz osmijeh priča Milanković.

Da su posebni i dobroćudni, i mi smo se uvjerili kada smo uz pomoć trenera prošli kratku obuku jahanja, jer njihova mirnoća i dobra dresura ulivaju sigurnost, kako djeci, tako i odraslima.

Milanković dodaje da trenutno imaju samo jednog čovjeka koji obučava lipicanere, jer, kako kaže, u BiH ne postoji institucija koja se bavi obukom trenera konja, a gdje bi oni poslali čovjeka kako bi dobio sertifikat i radio ovaj posao.

Naime, od Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS dobijaju određena sredstva, i to za zadovoljanje osnovnih potreba.

"To su redovna sredstva bez kojih ne bismo opstali. Osim toga, sami proizvodimo hranu za njih i snalazimo se", priča Milanković.

Dodaje da im je Vlada RS dala na raspolaganje i zemljište koje koriste za pašnjake i sjetvu.

Jedan od radnika, koji 13 godina radi u ergeli, priča kako je ljubav prema konjima, ali i drugim životinjama presudila da se bavi ovim poslom.

"Radim s konjima, brinem se o njima, a ko voli to što radi, onda mu ne može biti težak posao. Recimo, ovdje je posebno lijepo zimi kad krene ždrebljenje kobila, tada  svako jutro zavirujemo ima li išta novo i da li se oždrijebila. Budemo ponosni kad taj konj stasa uz nas", priča ovaj radnik.

Kako su nam ispričali, njih često posjete i grupe djece iz okolnih mjesta i gradova, koji se oduševe ovim prizorom. Vjerujemo da ih, kao što su i nas, dočekuju radoznali psi i poni koji svakome rado priđe da se upozna i onjuše ih.

Lipicaneri nose imena naših rijeka

Kako priča Milanković, postoji šest linija, te tako muški potomci ime dobijaju po majci, ali je interesantno i to da ovi lipicaneri nose imena naših rijeka pa se tako na Ergeli "Vučijak" mogu čuti imena Sana, Bregava, Ilova, Neretva, Ukrina.

Jedna od zanimljivosti koje se tiče ove pasmine je i to što se oždrijebe kao tamni, skoro pa crni, dok poslije određenog vremena mijenjaju boju te postaju sivi, odnosno skoro bijeli.

Paradiraju i ulicama Banjaluke

On ističe i da se mogu pohvaliti time da nekoliko njihovih lipicanera krase ulice grada na Vrbasu.

Naime, ova čistokrvna grla, kojima se ergela ponosi, dio su konjice Žandarmerije, te tako već dvije godine patroliraju ulica i tom prilikom uvijek privuku pažnju brojnih sugrađana svojom ljepotom i elegancijom.

Konjički klub i ulaganja

Iako se sada renovira krov na jednoj zgradi, potrebno je još mnogo toga uraditi, ali i uložiti znatna sredstva, a kako navode naši sagovornici, na ergeli imaju problem sa smještajnim kapacitetom.

Ranije je pokrenuta priča da bi se ovdje mogao osnovati konjički klub, no za to su ipak potrebni značajna ulaganja, više ljudi i trenera, jer je, prema Milankovićevim riječima, za obuku konja potrebno svakodnevno trenirati po dva sata.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije