Ragdol mačka je relativno nova pasmina koju je prvi put razvila odgajivačica En Bejker šezdesetih godina 20. vijeka, u Kaliforniji, a katkad se miješa s birman mačkom.
Obje pasmine imaju oznake - čije boje mogu biti crna, plava, čokoladna ili ljubičasta - te mogu imati bijelu boju na glavi, tijelu i nogama (tada je poznata kao dvobojna), bijelu boju na stomaku i stopalima (rukavice), ili biti potpuno bez bijele boje (colourpoint).
Međutim, ragdol mačka ima krupnije tijelo od birman mačke. Ragdol mačke su rezultat nastojanja da se stvori mačka blage naravi, a u tome su uzgajivači zaista uspjeli, jer je ragdol mačka poznata po svom običaju da se potpuno opusti kad se dotakne ili podigne.
En Bejker je osnovala udruženje uzgajivača, ali te ragdol mačke nisu prihvatila druga udruženja. Međutim, drugi uzgajivači su uspjeli da stvore pasminu ragdol mačaka koje danas prihvataju glavni registri. Povrh toga, ragdol mačka je prva pasmina mačaka u istoriji koja je dobila vlastiti zaštitni znak.
Prve rogdol mačke uzgojene su od bijele, vjerovatno bez pedigrea dugodlake ženke po imenu Žozefina i mužjaka birman pasmine ili birman tipa po imenu Dedi Vorbaks. Prema riječima En Bejker, Žozefina je bila teško povrijeđena, njena karlica je bila slomljena nakon što ju je udario automobil - a kad je podigla ragdol mačiće, postali su mlohavi u njenim rukama.
Tako je nastala tvrdnja da ragdol mačke ne mogu osjećati bol ili strah, niti se boriti sa drugim životinjama, te da je ta karakteristika posljedica Žozefinine nesreće. Tvrdnja da ragdol mačke ne osjećaju bol nije tačna; imaju isti prag tolerancije na bol kao i druge mačke - ali zaista imaju poslušnu narav, što ih čini idealnim kućnim ljubimcima.
To je takođe pasmina koju je lako dresirati jer izrazito dobro reaguju na ukusne poslastice kao nagrade! Te su karakteristike zapravo rezultat genetskih mutacija u selektivnom procesu uzgoja među pripitomljenim životinjama.
Uzgajivači ističu da se sve vrste poznate kao ragdol mačke mogu stvoriti ako se bijela ženka pari sa mužjakom koji nosi gene sijamske i dugodlake mačke, te ako bilo ko od njih nosi (mješoviti) gen za bijele tačke (takav gen može neotkriven postojati kod bijelih dugodlakih/persijskih mačaka).
Riječ je o velikoj mački - neki mužjaci mogu imati do 9 kilograma - čije je tijelo snažno i mišićavo, sa kratkim, debelim vratom i dubokim grudima. Noge su srednje dužine, a prednje su noge pokrivene kraćom dlakom nego tijelo.
Šape su velike, okrugle i pokrivene čupercima krzna, a jastučići su tamnosmeđi ili crni. Glava je srednje veličine i sužava se, sa punim obrazima i zaobljenom njuškom. Prelijepe ovalne oči su plave, dok su uši široke u bazi, sa zaobljenim vrhovima tek malo nagnutim prema naprijed.
Kao kod svih dugodlakih mačaka, dlaka ragdol mačke je prekrasno svilenkasta, ali i veoma gusta. Dlaka je duža oko vrata, ali kratka na ramenima, zatim srednje dužine sa strane, na stomaku i zadnjim nogama.
Ragdol mačke zapravo su mačke sa oznakama, kote se bijele, a zatim tokom prve dvije godine života polako razvijaju svoje boje i uzorke. U počecima razvoja pasmine, najčešće boje ragdol mačaka bile su crne oznake i razvodnjene plave, ali kasnije su uzgajivači uspjeli stvoriti čokoladne i ljubičaste boje.
Standardi pasmine priznaju uobičajene oznake za dvobojne i colourpoint mačke, ali zahtijevaju dobar kontrast, a boje tijela ragdol mačaka mogu biti tamnije od onih prihvaćenih za druge pasmine sa oznakama.