Maloljetnici koji su činili prestupništva u ranijem periodu i nakon boravka u vaspitno-popravnim ustanovama odlučili promijeniti način života, zbog predrasuda koje vladaju u društvu nisu prihvaćeni kao ostali građani.
Iako su u pitanju samo djeca koja su, najčešće zbog poremećenih porodičnih odnosa i drugih nesretnih okolnosti, ne svojom krivicom završila na ulici, te podlegla uticaju podzemlja, društvo im obično ne pruža priliku da započnu novi život i isprave greške koje su ranije činili.
Upravo od sredine u kojoj žive ova djeca bi trebalo da dobiju najveću podršku na pravom putu, na koji su usmjeravani tokom boravka u vaspitno-popravnim ustanovama, ali je stanje suprotno. Kada se nakon nekoliko godina vrate u svoju sredinu, tamo ih, nažalost, čeka isto ili još gore stanje jer se nakon izlaska iz vaspitno-popravnih ustanova na njih gleda kao da su obilježeni.
Razumijevanje i podrška su najmanje što kao ljudi možemo učiniti za djecu koja iza sebe žele ostaviti nesrećnu prošlost, ali, nažalost, najčešće im ni toliko nije pruženo.
Odbacivanjem ove djece sredina ih neminovno opet prepušta "podzemlju" jer sa kim će se družiti ako ih niko ne prihvata? Tako se ponovo vraćamo na isti problem, koji stvaramo zbog predrasuda ili neznanja, a koji iz godine u godinu poprima sve veće razmjere. O tome svjedoči broj počinjenih krivičnih djela od strane maloljetnika, te podatak da je u Vaspitno-popravnom domu "Tunjice" Banjaluka, za tri godine koliko postoji, do sada boravilo 25 djece.
Treba da imamo na umu da bismo, uz malo solidarnosti i dobre volje prema ovoj djeci, što nam kao ljudima ne bi trebalo predstavljati problem, mogli spriječiti da se ona ponovo nađu na ulici i tako ugroze svoju, ali i tuđu bezbjednost.