Evrozona mogla bi živjeti još samo deset dana", upozorava Volfgang Minhau, pokretač Financial Timesa Deutschland i njegov kolumnist.
Minhau piše kako je kriza uistinu došla do apsolutnog vrhunca, te da će samit u Briselu, koji je na rasporedu 9. decembra, dati odgovor hoće li to biti zadnji dani evra ili će ova zajednica dobiti šansu da se bori još neko vrijeme. Napominje kako se dosad apsolutno kasnilo sa svim vrstama rješenja, jer bi se prijedlozi donosili tek kad bi dogorjelo do noktiju, a tada bi uredno bilo kasno.
Na samitima donošeni "veliki" zaključci koji imaju rok upotrebe od dva dana
Napominje kako su svi dosadašnji samiti, od kojih se puno očekivalo, uvijek završavali nekakvim zaključkom koji je trebao donijeti spas, ali čije bi se pozitivne posljedice preduvale za dva dana, nakon čega bi stvari opet krenule nizbrdo. Minhau smatra kako je ključno pronaći odgovore na tri pitanja: ulogu ECB-a, vremenski okvir za uvođenje evroobveznica i stvaranje fiskalne unije.
Problem nastaje u činjenici da se ključni faktori ne mogu dogovoriti oko prioriteta ovih pitanja/rješenja, što rezultuje političkim vakuumom, u kojem se puno priča, a malo postiže. Međutim, najzanimljivije je kako Minhau kao glavnog krivca za nastalu situaciju vidi - Angelu Merkel.
U tekstu za Der Spiegel navodi kako je "ironično da je najveći cilj kancelarke Merkel bio taj da za Njemačku kriza evra bude što jeftinija, a svojom politikom odugovlačenja i ponavljanja "ne" na svaki prijedlog uspjela je upravo suprotno - Njemačku će cijela stvar jako skupo stajati, kako god se okrene". Napominje kako se prošlih dana sve više šuška o postizanju kompromisa koje će kombinirati sve ove ključne faktore, ali Angela Merkel je još prošlog nedjelje i dalje suvereno negirala opciju uvođenja euroobveznica.
S obzirom na poznate faktore, Minhau smatra kako su u narednim danima moguća dva scenarija. Prvi je taj da Merkel na samitu u Briselu uspije progurati ideju o strožoj fiskalnoj uniji i promjeni temeljnih ugovora EU, te, drugim riječima, Evropi nametne željenu njemačku disciplinu. Na taj način bi proračuni svih zemalja bili pod kontrolom centralnog autoriteta, što je nešto na što svom suverenitetu jako privrženi Francuzi teško mogu pristati.
Osim u slučaju da i Nijemci pristanu pokazati malo solidarnosti i pristati na evroobveznice. To bi naposljetku moglo, barem privremeno, odriješiti ruke ECB-u i osigurati dodatnu likvidnost na tržištu. Naravno, opasnost od novog "bubblea" bila bi prisutna, ali bi evro preživio da vidi sljedeći dan.
Drugi scenario pak ide u smjeru toga da će Merkel zadržati svoj stav o ultimativnom odbijanju evroobveznica, što će na "samitu 9. decembra iznjedriti još jedan truli kompromis" koji ništa ne znači. To jest, znači da će se "evro potpuno slomiti u roku od mjesec dana". Minhau napominje kako su mnogi dijelovi finansijskog sektora već mrtvi, da su banke bez kapitala jer zavise o intervenciji ECB-a koja je prilično vezana za njemačke odluke, i da povrh svega toga "stiže nova recesija, ako ne i depresija".
Minhau smatra da, ukoliko se za osam dana ne nađe neko istinsko rješenje, slijedi apsolutni haos povlačenja svih sredstava iz banaka i potpun krah finansijskog sektora. Prilično zloslutno zaključuje kako "zbog politike Angele Merkel Evropa danas stoji pred izborom između bankrota i sloma". "Bez obzira na to hoće li Merkel u istorija ući kao ona koja je pokopala ili ona koja je spasila evro, jedno je sigurno - za to ćemo platiti skupu cijenu", zaključuje Minhau.