Odlukom da pošalje 2.000 radnika na čekanje u Zenici, globalni kapitalista "ArcelorMittal" preduzeo je drastične korake.
Nakon mjera štednje udario je po radnicima, ali na način s kojim se sindikati ne mogu složiti. U kontaktu s kolegama u drugim zemljama saznao sam da "ArcelorMittal" preduzima slične mjere u Češkoj i Makedoniji.
Sindikat zeničkog preduzeća svjestan je dubine krize i ne odbacuje mogućnost slanja radnika na čekanje, ali je za to da se nađu kompromisna rješenja. Prije svega, da kući ne bude poslana polovina radnika, nego trećina i da svi solidarno podnesu teret krize, a ne samo radnici u proizvodnji, kao i da naknada za čekanje bude veća od ponuđene.
Sindikat "ArcelorMittala" i Sindikat metalaca BiH imaju kulturu dogovora i pregovora i stoga smatram da je pregovor o socijalnom partnerstvu neophodan. Ukoliko ga ne bude, ne isključujem da može doći do situacija radikalne prirode. Osim toga, Vlada FBiH, kao vlasnik osam posto kapitala "ArcelorMittala Zenica", ima obavezu i pravo da reaguje u ovom slučaju. Premijer Nedžad Branković mora da kontaktira direktora "ArcelorMittala Zenica" i pokuša dogovoriti nove pregovore Uprave i sindikata. Zahtjevi radnika u Zenici nisu maksimalistički i mislim da se do kompromisa može doći.
Nažalost, primjer "ArcelorMittala" i drugih kompanija iz realnog sektora pokazao je da se ekonomska kriza direktno prelama preko leđa radnika, dok je uposleni u javnoj potrošnji ne osjećaju ili ako ih nešto pogađa, onda nije riječ o radikalnim mjerama.