U bivšoj su Jugoslaviji dvije sorte autohonih hercegovačkih vina žilavke i blatine činile oko 80 posto ukupnog izvoza vina tadašnje države. Istovremeno te dvije sorte su činile oko 25 posto od ukupne proizvodnje vina u Jugoslaviji. U bivšoj su državi žilavka i blatina bile zaštićene kao autohtona sorta još početkom sedamdesetih godine prošlog stoljeća.
Danas više ništa nije isto. Danas, uvoz stranih vina u BiH čak pet puta nadmašuje izvoz domaćih. Vina, koja su oduvijek ''zaštitni znak'' Hercegovine, te nešto po čemu je naša zemlja prepoznatljiva, danas se teško mogu probiti na zapadno tržište.
Problem s izvozom naših vina leži u certificiranju. Naime, da bi se vino (ili bilo što drugo) izvezlo na zapadno tržište potrebno mu je izdati certifikat kojim se garantira kvaliteta navedena na etiketi. To je za većinu hercegovačkih vinara preskupo, zbog čega su pokušali dobiti pomoć od države koja, pak, nema sluha za njihove probleme.
Drugi problem leži u nedovoljnoj promociji hercegovačkih vina. Još je u 19. stoljeću austrougarski car Franjo Josip na bečkom dvoru pio žilavku. I danas pored Mostara leže ''Carski vinogradi'' s kojih je vino stizalo u Beč... Imamo, dakle, prijeko potrebnu tradiciju, o čijoj važnosti u svijetu vinarstva ne trebamo trošiti riječi. No, tu činjenicu ne zna ni većina ljudi u BiH, da ne govorimo u svijetu.
Sustavno ulaganje u promociju, ne samo vina, nego svakog domaćeg proizvoda uz poticaj države izvoznicima jednostavno je neophodnost bez koje je teško napredovati.