BiH ne treba aranžman sa MMF-om, jer sasvim dovoljno novca može naći i u vlastitim rezervama. Finansijsku disciplinu mora postići sama, jer ako to nije u stanju uraditi u oblasti finansija, kako će djelovati u drugim sektorima i čemu onda država uopšte?
MMF kroz svoje aranžmane traži štednju na socijalnim kategorijama i vodi ka transformaciji kredita, ali BiH nema mnogo dugoročnih kredita i uspješno ih servisira. Za socijalne kategorije, poput penzionera, invalida i nezaposlenih, mora naći bar minimum i to osigurati, a ovako bi se pred tim kategorijama samo zaklonila iza MMF-a. Uostalom, davanja tim kategorijama se vraćaju državi kroz PDV i doprinose, jer za te pare ljudi odmah kupe brašno, šećer i ulje. Problem su velike plate zastupnika i ministara koji dobiju 4.000, 5.000 ili 6.000 KM i dio odmah stave na štednju.
Ne smijemo štedjeti u javnoj potrošnji, moramo pokrenuti investicije i nastaviti gradnju autoputa prema Zenici, jer to zapošljava ljude, ali treba angažovati domaće firme.
MMF traži i stabilni kurs konvertibilne marke, a svi oko nas obaraju vrijednost svoje valute. Čvrsta KM obara izvoz i podstiče nezaposlenost, a 10 posto devalvacije ne bi bila šteta.
Novca ima u komercijalnim bankama, koje drže neraspoređeno više od milijardu KM, ali one taj novac ne mogu čuvati samo za kredite za potrošnju nego ih moraju davati i za investicije.
Hrvatska i Slovenija nisu prihvatile aranžman sa MMF-om. Srbija tek potpisuje ugovor i govori se da će dvije milijarde dolara uložiti samo u transformaciju kredita, što nama nije potrebno.