Do sada smo se na više primjera uvjerili da upravljanje preduzećima u većinskom državnom vlasništvu nije bilo dovedeno na zadovoljavajući nivo, što se dogodilo i namjenskoj industriji.
Njihovi upravni i nadzorni odbori nisu ispunili svoju ulogu, jer nisu sastavljani po principu kvaliteta menadžera i od ljudi koji su vrsni poznavaoci prilika u namjenskoj industriji. Veoma često njihovi članovi bili su predstavnici raznih političkih stranaka koji svojim obrazovanjem i iskustvom nisu u stanju da ovu industriju dignu na noge. Budući članovi uprave preduzeća u ovom sektoru u kojima država ima većinsko vlasništvo bi morali proći proces provjere znanja i edukacije o tome kako se efikasno upravlja ovim firmama.
Činjenica je, takođe, i da država ne podstiče i ne podržava sektor namjenske industrije. Veliko opterećenje predstavljaju nenaplaćena potraživanja tvornica iz ove oblasti, kojima je sada potrebna i kreditna podršku države, upravo zbog toga što njihovi ciklusi proizvodnje traju duže i onaj ko nema dovoljno kapitala nema ni mogućnosti da bude konkurentan na tržištu.
Preduzeća namjenske industrije su nekada bila okosnica izvozne aktivnosti BiH, koja je prije rata bila izvozno aktivna zemlja, jer je imala veći izvoz od uvoza. Lanac subjekata namjenske industrije je bio povezan u jedan sistem i ovo je bila oblast koja je imala velike partnere u cijelom svijetu. Danas kada treba da se vratimo na ta tržišta situacija je teška, jer nemamo sređeno stanje u BiH.
Zbog pomenutih nedostataka namjenska industrija sada preživljava težak poslijeratni period, a zbog njenog zamiranja na tržištu rada više nema inženjerskog i tehničkog kadra, jer se najmanje studenata upisuje na ove smjerove budući da ne vide perspektivu zapošljavanja.