U RS postoji nekoliko razloga manje proizvodnje soje, a jedan od njih je svakako to što se na nju ostvaruju manji prinosi i što naši poljoprivrednici posjeduju znanja o proizvodnji kukuruza i drugih kultura, dok o proizvodnji soje ne znaju mnogo.
Drugi razlog manje proizvodnje soje je veliki broj nepoznanica u vezi s njenim uzgojem, ali i zbog činjenice da je ova biljka veoma osjetljiva na korove i da se njih teško riješiti. To možda nije problem za one koji se time već bave, ali za one ratare koji bi ušli u posao sa sojom to sigurno može predstavljati veliki problem. Ipak, vjerujem da je glavni razlog manjeg interesa za sijanje soje, iako postoje podsticaji i siguran otkup, taj što soja ima daleko manji prinos i cijenu po hektaru u odnosu na kukuruz. Moramo znati da na kukuruzu, prema sadašnjoj situaciji, minimalna dobit iznosi 2.500 KM po hektaru, što se na soji ne može ostvariti.
Da bi se situacija izmijenila moramo na bolji način uvidjeti gdje se zaista u proizvodnji soje nalazi interes proizvođača i prerađivača, jer oni zajedno moraju poslovati i ući u proizvodnju i tek tada će se proizvoditi daleko više ove kulture. Prerađivači ne mogu samo čekati, iako je dobro što oni daju određene subvencije, čime je čine daleko interesantnijom za proizvodnju.
Uglavnom, razlozi male proizvodnje soje zaista su ekonomski, jer svako radi da bi zaradio. Na svom domaćinstvu imam zasijanih osam hektara soje, ali samo za vlastite potrebe kako ne bih morao uvoziti genetski modifikovanu soju, koja bez kontrole dolazi na naše tržište.