Potpisivanje sporazuma sa dvije komercijalne banke o finansiranju reorganizacije preduzeća koja su otišla u stečaj dobar je potez, ali očito nedovoljan, jer do sada nijedna firma nije iskoristila ovaj izvor sredstava za oporavak.
Razloga za to ima više. Jedan je da firme imaju toliko gubitaka da im nikakav kredit ne može pomoći da se oporave. Ima tu uticaja i uslova banaka koje traže hipoteke, garancije da će dužnik izmiriti dug i druge mjere s kojima su dobro upoznati svi koji su ušli u banku da traže kredit.
Firmama sa mnogo gubitaka jedino preostaje da rasprodaju imovinu i da budu ugašene, što nije ni lako sudeći po primjeru sarajevskog "Sarabona". Vlasnici i menadžmenti preduzeća krivci su za likvidaciju firme jer namjerno ili iz neznanja ne koriste instituciju stečaja kao mjere rezanja trulih grana kompanije radi zdravlja ostatka stabla.
Drugi, porazniji razlog za nikakvo korištenje sporazuma je taj što povjerioci preduzeća u stečaju za njega uopšte ne znaju i logično je onda da ga ne koriste.
Problem je i loša promocija dobrog poteza. Problem je i to što su samo dvije banke pristale na sporazum. Druge očito nisu zainteresovane da doprinesu smanjenju propalih i ugašenih firmi. Nema zajedničkog djelovanja i pomoći vlasti da se preko razvojnih banaka i fondova osigura jedna linija za reorganizaciju preduzeća u stečaju.
To je potrebno jer su mnoge firme zrele za uvođenje stečajnog upravnika, ali to neće učiniti na vrijeme jer stečaj u glavama i dalje znači propast, a upravo zbog prekasnog djelovanja većina preduzeća koja je do sada otišla u stečaj usmjerena je na likvidaciju.