U jednoj od mojih kolumni spočetka finansijske krize pitao sam se: Ko će "počistiti smeće na Wall Streetu" - građani ili krupni kapital?
Iako je i tada odgovor bio jasan, predizborni govori novog predsjednika SAD Baraka Obame, koji su bili moto za postavljanje pomenutog pitanja, nagovještavali su da bi se mogao desiti i presedan. Međutim, sada je sve jasno.
Okosnicu "nove" Obamine administracije činiće isluženi Klintonovi funkcioneri, od kojih su neki učestvovali u kreiranju sistema koji je SAD i cijeli svijet gurnuo u recesiju. Koliko je Bernarda Medofa, koji su stekli slavu i bogatstvo na institucionalizovanoj pohlepi, širom svijeta "prodavalo maglu" kojom je punjen volstritski balon? Ko zna, da je to sve nastalo u nekoj dugoj zemlji, pogotovo na Balkanu ili na Bliskom istoku, možda bi to bilo proglašeno za "ekonomski terorizam", a zemlja bombardovana?! Ovako, cijeli svijet se poziva, uz podršku UN, da preuzme dio tereta sanacije posljedica politike beskrupulozne finansijske gramzivosti.
Novac kreiran na ekonomskim trikovima u velikoj mjeri je poremetio sistem vrijednosti i moralne norme društva, mada nikad nije dobio status "prljavog novca". Za njega su često vezivane samoproglašene, gotovo natprirodne, sposobnosti raznih menadžera.
Njime su plaćana sponzorstva, "zlatni padobrani" i druge privilegije raznih džet-setova. Ljudi širom planete koji su vjerovali da se novac stvara u proizvodnji bili su svojevrsni Don Kihoti modernog vremena.
Samo Bernard Medof, pred očima svjetske finansijske elite, kontrolnih institucija i svih policija svijeta, izvršio je prevare koje su veće od dvogodišnjih potreba za eliminaciju gladi u svijetu. Dobro organizovana struktura hedž fondova raspršila je "maglu" sa Wall Streeta širom svijeta.
Tako su svi postali finansijeri "američkog sna", špekulacija na tržištu nekretnina i hartija od vrijednosti.
Danas se svjetska javnost bavi time kolike su "gubitke" pretrpjeli razni klijenti hedž fondova, poslovni partneri raznih Medofa željni brze i velike zarade, dok su javnosti manje interesantni oni koji postaju beskućnici i koji pale vlastite kuće da bi naplatili premije osiguranja veće od tržišne vrijednosti kuća i tako se spasili dužničkog ropstva.
Stiče se utisak da je svjetska javnost više razočarana zbog toga što je "balon pukao", nego zbog načina, razmjera i dužine špekulativnog zgrtanja novca. Malo je osuda onog što se desilo na hipotekarnom tržištu u SAD, u poslovanju hedž fondova i na berzama.
Samo primjeri poput Bernarda Medofa dospijevaju na naslovne strane širom svijeta. Poruka je jasna: sve je bilo djelo grupice neodgovornih pojedinaca. Njih treba ukloniti i sve će ponovo biti idilično. Samo naivni i oni koji slabo pamte mogu povjerovati u to.
Odgovornost za lošu ili nikakvu regulaciju finansijskog tržišta, popustljivost pred pritiscima interesnih grupa s finansijskog tržišta, stimulisanje i podsticanje kreditiranja kreditno nesposobnih kupaca nekretnina, te za ogroman javni dug i njegov uticaj na slom finansijskog tržišta je na državi. Upravo zbog toga, mali su izgledi da će doći do reformi koje bi spriječile da se slična kriza ponovi, do reformi koje će štete od krize alocirati na vinovnike i reformi koje će svijet u cjelini učiniti pravednijim.
Sadašnja struktura vlasti u velikom broju vodećih zemalja nije spremna prihvatiti reforme koje su, po širini i dubini, potrebne za izlazak iz krize i dugoročnu stabilnost. Razvijeni su radije spremni na "kozmetičke" reforme i intervencije koje bi umirile javnost i zadržale postojeće odnose socijalnih grupa.
Međutim, to će biti teško ili nemoguće ostvariti. Sve veći broj tržišta funkcioniše globalno, a regulisano je nacionalno. Globalna tržišta zahtijevaće i globalnu regulaciju. Svijetu predstoji formiranje novih nadnacionalnih institucija, prenos nadležnosti na njih i temeljito reformisanje postojećih. Da li će moćne zemlje svijeta biti spremne da to prihvate? U ovom momentu sigurno neće.
Ne vjerujem da će biti spremnosti da se, na primjer, prihvati reformisanje MMF po idejama Džozefa Štiglica. Značilo bi to potpuno drugačiji odnos prema nerazvijenim i zemljama u razvoju. Umjesto da ih osposobljava da budu dobri dužnici bogatim, MMF bi trebalo da ih osposobljava da se razvijaju.
Isto tako, mali su izgledi da razvijene zemlje svijeta prihvate da njihova finansijska tržišta budu pod supervizijom, na primjer, Međunarodne agencije za finansijska tržišta. Razvijene zemlje još nisu spremne na to.
Zbog toga je vrlo moguće da će narednih nekoliko godina svijet prolaziti kroz agoniju krize i "kozmetičkih" reformi međunarodne trgovine i finansija. Ako siromaštvo koje će kriza prouzrokovati da razum, moguće su reforme koje će uspostaviti poredak u svijetu koji je primjereniji vremenu i civilizaciji kojoj pripadamo. Ali, kriza je vrijeme "kada budale progovore", kako bi rekao veliki Andrić, tako da smo, dok kriza traje, na raskrsnici svih puteva, a samo jedan put je pravi.