U najboljem slučaju trebaju dvije godine da sud donese pravosnažnu presudu o raskidu kupoprodajnog ugovora s kupcima preduzeća u FBiH koji nisu ispunili svoje obaveze. Najboljih slučajeva nema mnogo, pa većina takvih sporova traje pet, šest pa i osam godina.
Kompanije, ortačke grupe i pojedinci uništavaju privatizovane firme koje su kupili, ali i kad se agencije za privatizaciju odluče prekinuti tu praksu i vratiti prodani kapital državi, firme su još godinama u milosti kupaca. Dok se vode bitke na sudu, manipuliše dokazima i koriste razni pravni lijekovi koji odugovlače donošenje pravosnažne presude, dok se mijenjaju sudije i biraju nove kojima treba vremena da se upoznaju s predmetom, privatizovana firma je i dalje formalno-pravno u vlasništvu onih koji je uništavaju.
Ta praznina košta radnike budućnosti i "dolazi glave" preduzećima jer ih najveći broj kraj spora doživi u debelom minusu i stanju zrelom za stečaj. U tom vremenu kupci gledaju da izvuku što više mogu jer nemaju interes da uvuku sredstva u preduzeće svjesni da će ono što su kupili biti vraćeno državi. Preostaje im da na sve moguće načine odgode neizbježno ne bi li u međuvremenu štogod prodali i zaradili ili uštedili ne plaćajući radnike. Tako dokrajče firmu koja je trebalo da proizvodi, istope kapital i više se nema šta kasnije privatizovati.
Prije dvije godine na okruglom stolu o privatizaciji predstavnici agencija za privatizaciju i sudske vlasti složili su se da postupci raskida kupoprodajnih ugovora dugo traju i da sudije treba edukovati, ali se u praksi ništa nije promijenilo. I dalje se samo apeluje da se na privatizacijske sporove stavi oznaka hitnosti.