Iako je prošlo već mjesec i po dana od donošenja odluke o reprogramu kredita za građane, mali broj podnesenih zahtjeva za reprogram je pokazao da ljudi još iznalaze moduse da pokriju svoje obaveze po osnovu kredita i da se za sada dosta dobro snalaze.
Stanovništvo ne želi da produži rok vraćanja kredita misleći da još mogu da se bore s tim što je s jedne strane veoma dobro. Sa druge strane, jasno je da kriza još traje i postavlja se pitanje koliko će ljudi moći da se snalaze i koliko je pametno da čekaju trenutak kada neće moći vraćati svoje kredite kako bi posegnuli za rezervnim rješenjima. Smatram da se građanima treba još bolje objasniti da oni koji potencijalno u narednih pet ili šest mjeseci mogu ući u probleme s vraćanjem kredita ne rade reprogram u pet do 12.
Osim toga, vjerujem da postoji veliki broj onih kojima nije jasno šta se reprogramom postiže i koje kriza još nije ophrvala da prilaze ovakvim opcijama. Sa druge strane, kod naših ljudi je još značajan elemenat u priči izvršenja kreditnih obaveza stid da priznaju da ne mogu da vraćaju kredite. Kada pomiješamo neinformisanost, stid i faktor nade da će se odjednom desiti nešto bolje dođemo do toga da broj zahtjeva za reprogram kredita nije veliki.
Nije dovoljna samo mjera reprograma za građane već to treba omogućiti i privredi, jer bi sprega ove dvije mogućnosti ostvarila daleko povoljniji efekat. Naime, treba omogućiti onima koji stvaraju dobit, čiji dio usmjeravaju i na plate da rade, čime bi i njihovi zaposleni imali manje problema.