Otkako je, prije više od pet i po decenija, u Trebinju formirana Industrija alata, ne pamti se veća kriza u ovom i danas najmnogoljudnijem kolektivu istočne Hercegovine.
Krize je bilo i šezdesetih godina prošlog vijeka, kada su i radnici otpuštani, ali su nedugo potom ponovo primljeni jer su problemi uspješno prevaziđeni zahvaljujući pronalaženju novih tržišta. Oscilacije u proizvodnji su se dešavale i kasnije, ali nikad kao u današnjoj privatizovanoj Swisslion industriji alata Trebinje.
Globalna ekonomska kriza raspršila je narudžbe, zbog čega je menadžment morao reagovati sprovodeći najnepopularnije mjere. Budući da se kraj problemima ne nazire donsena je nova odluka koja se čini spasonosnom. Ono čega su se radnici do juče pribojavali da će novi vlasnik fabriku burgija i alata pretvoriti u tvornicu mesnih narezaka i eukrokrema, sada zdušno prihvataju kako preko noći ne bi ostali bez posla i ono malo primanja. Valjda su i metaloglodači, među kojima mnogi dane u fabričkim halama provode pored svojih ugašenih mašina, shvatili da će hrana uvijek imati tržište. To su podržali i sindikati i vlasti Trebinja, koje se bez obzira na tešku situaciju u nekadašnjem gigantu dobrim dijelo oslanjaju na ovu fabriku.
U Trebinju, otkako je formirana Industrija alata, postoji i izreka da kada fabrika kihne cijeli grad dobije upalu pluća. Iako je izreka važila za ono vrijeme kada je na kapije ove firme ulazilo oko 4.000 radnika, i današnjih 1.192 zaposlenih kada ne primi platu osjeti cijelo Trebinje. Svjesni da i njihove kolege i svjetski partneri kojima izvoze svoje alate sve više ostaju bez posla, radnici su spremni da rade bilo šta, jer se nikada nisu bojali posla.