Prema prognozama izrečenim odmah poslije rata trebalo bi da je BiH blizu predratnog nivoa razvoja ili čak da ga je dostigla.
Najavljivalo se, naime, tada da nam je za povratak na "pozitivnu nulu" potrebno 15 godina, ali ove vizije, imajući u vidu našu postdejtonsku stvarnost, očigledno bile su preoptimistične. Dostigli smo jedva 84 posto BDP-a iz 1989. godine.
Analize profesora Fikreta Čauševića da će nam s rastom, koji se posljednjih godina ustalio na pet do šest procenata, biti potrebno osam godina da se vratimo tamo gdje smo nekad stali, ozbiljno su upozorenje za vlasti i planere ekonomskih politika.
Za zemlju kao BiH, koja je, razrušena i iscrpljena ratom, startovala sa niske ekonomske osnove, tek bi zadovoljavajući razvoj mogle obezbijediti kineske stope rasta od devet ili 10 posto.
Pobrojati razloge zbog čega smo tu gdje jesmo zahtjevan je posao. Međutim, neki od njih se u startu nameću - spora tranzicija, loše provedena privatizacija, te brza liberalizacija tržišta.
Nažalost, BiH u periodu poslije rata nije imala vizionare koji bi poveli zemlju putem bržeg razvoja. Umjesto toga pristali smo na model male otvorene ekonomije koji su nam nametnuli Svjetska banka i MMF, a za koji nismo bili spremni.
Strane investicije nisu došle u obimu u kojem se moglo očekivati, a neizrasla privreda u startu je gubila bitku s jakom ino-konkurencijom na otvorenom tržištu.
Ako tome dodamo neriješena ključna politička pitanja, unutrašnje podjele i opterećenost prošlošću, čini se kako veći ekonomski rast objektivno i nismo mogli imati.