Nešto krajnje neobično dogodilo se na jednom od najvećih finansijskih tržišta na svijetu.
Sjedinjene Američke Države i Japan udružili su snage kako bi zaustavili pad japanskog jena, a potez je odmah otvorio mnogo veće pitanje: šta će se dogoditi sa ogromnim količinama novca koje su godinama kružile svijetom zahvaljujući jeftinoj japanskoj valuti?
Američko Ministarstvo finansija i japansko Ministarstvo finansija zajednički su kupovali jene kako bi ojačali japansku valutu, što je, prema Wall Street Journalu, bila prva takva zajednička intervencija SAD i Japana od 1998. godine.
Američki ministar finansija Skot Besent (Scott Bessent) rekao je da je koordinisana akcija bila odgovor na "neuredna kretanja jena", dok je japanska ministarka finansija Satsuki Katajama (Satsuki Katayama) potvrdila zajedničku intervenciju.
Jen je prethodno pao na nivoe kakvi nisu viđeni decenijama.
Ali nekoliko dana kasnije pojavljuje se problem: tržište ponovo testira odlučnost Tokija i Vašingtona.
Wall Street Journal 11. avgusta piše da je jen ponovo oslabio na oko 159 za dolar, približavajući se psihološki važnoj granici od 160.
I upravo tu na scenu stupa jedna od najvećih i najmanje razumljivih trgovina globalnog finansijskog sistema - yen carry trade.
Kako se godinama zarađivalo na jeftinom jenu
Princip je naizgled jednostavan.
Zamislite da možete pozajmiti novac uz veoma malu kamatu, a zatim ga prebaciti tamo gdje možete ostvariti znatno veći prinos.
Razlika može postati vaša zarada.
Japan je decenijama bio idealno mjesto za takvu strategiju jer je vodio politiku izuzetno niskih kamatnih stopa.
Investitori su zato mogli da se zadužuju u jenima, zatim ih mijenjaju za dolare ili druge valute i novac usmjeravaju prema imovini koja obećava veći prinos.
To mogu biti valute sa višim kamatama, obveznice, akcije i drugi finansijski instrumenti.
Yahoo Finance ovih dana upravo yen carry trade izdvaja kao trgovinu koju investitori posebno pažljivo posmatraju nakon zajedničke američko-japanske intervencije.
Ali postoji jedna ogromna kvaka.
Ta trgovina funkcioniše dok jen ostaje dovoljno slab i dok su troškovi zaduživanja u Japanu niski.
Ako jen naglo ojača, računica se mijenja.
Šta se događa ako jen naglo ojača
Pretpostavimo da je investitor pozajmio milijardu jena, zamijenio ih za dolare i kupio neku imovinu u SAD.
Njegov dug, međutim, nije nestao.
I dalje mora vratiti milijardu jena.
Ako japanska valuta u međuvremenu snažno ojača prema dolaru, investitoru treba više dolara da bi kupio jene potrebne za vraćanje istog duga.
Ako je pozicija dodatno finansirana pozajmljenim novcem, problem može postati mnogo veći.
Tada počinje ono što tržište naziva "unwindom" carry tradea - zatvaranjem pozicija.
Investitori prodaju imovinu koju su ranije kupovali, kupuju jene i vraćaju dugove.
Ako to radi mali broj investitora, tržište uglavnom može apsorbovati prodaju.
Ako veliki broj velikih igrača istovremeno krene prema izlazu, situacija može postati veoma neprijatna.
Rikards: "Finansijski ekvivalent totalnog nuklearnog rata"
Upravo na taj scenario upozorava američki finansijski autor i komentator Džim Rikards (Jim Rickards).
U razgovoru koji je 8. avgusta objavio USAWatchdog, Rikards je potencijalni raspad yen carry tradea opisao krajnje dramatično - kao "finansijski ekvivalent totalnog nuklearnog rata".
Njegova metafora zvuči gotovo apokaliptično, ali mehanizam koji opisuje je stvaran.
Ako investitori moraju zatvarati pozicije finansirane jeftinim jenima, moraju prodavati drugu imovinu kako bi došli do novca potrebnog za kupovinu jena i vraćanje dugova.
To može stvoriti dodatnu prodaju na tržištima koja na prvi pogled nemaju nikakve veze sa Japanom.
Rikards smatra da upravo veličina i dugogodišnja rasprostranjenost te trgovine predstavlja opasnost.
Međutim, važno je naglasiti: njegova procjena predstavlja upozorenje na ekstremni scenario, a ne dokaz da je globalni finansijski slom već počeo.
Već smo vidjeli šta se događa kada investitori krenu prema izlazu
Strah nije potpuno teorijski.
Svijet je mnogo manju demonstraciju ovog mehanizma vidio u avgustu 2024. godine.
Tada je kombinacija jačanja jena, promjene očekivanja o kamatnim stopama i zatvaranja dijela carry trade pozicija doprinijela velikom rastu nestabilnosti na tržištima.
Japanski Nikkei 225 tada je u jednom danu potonuo 12,4 odsto.
Događaj je bio dovoljno ozbiljan da ga je kasnije detaljno analizirao i Međunarodni monetarni fond.
To ne znači da će se 2026. ponoviti isti scenario, a još manje da će posljedice nužno biti veće.
Ali pokazuje koliko brzo promjena vrijednosti jena može natjerati investitore da mijenjaju pozicije širom svijeta.
Zašto su se sada umiješali Amerikanci
Japan je i ranije intervenisao kako bi pokušao zaustaviti pretjerano slabljenje svoje valute.
Ovoga puta neobično je nešto drugo - uključile su se i Sjedinjene Američke Države.
Wall Street Journal navodi da su Japan i SAD zajednički intervenisali kako bi ojačali jen prvi put od 1998. godine.
To je tržištu poslalo veoma snažnu poruku.
Washington i Tokio očigledno smatraju da kretanje kursa više nije samo japanski problem.
Jen je prethodno dotakao najniže nivoe prema dolaru u posljednjih približno 40 godina, dok izrazito slaba valuta Japanu povećava cijenu uvoza.
Financial Times navodi da se iza slabosti jena nalazi prije svega velika razlika između američkih i japanskih kamata. Japanska centralna banka trenutno ima stopu od oko jedan odsto, dok su američke kamate znatno više.
Dok takva razlika postoji, investitori imaju snažan podsticaj da pozajmljuju jene i kapital prebacuju tamo gdje mogu ostvariti veći prinos.
Drugim riječima, vlasti pokušavaju da se bore protiv tržišne sile koju djelimično proizvodi upravo razlika u monetarnoj politici dvije zemlje.
Problem za Tokio: intervencija kupuje vrijeme, ali ne rješava sve
Devizna intervencija može snažno pomjeriti kurs.
Ali pitanje je koliko dugo.
Nakon posljednje zajedničke akcije jen je snažno ojačao, ali je zatim ponovo počeo da gubi vrijednost.
Wall Street Journal 11. avgusta navodi da kontinuirana potražnja za carry tradeom ponovo pritiska japansku valutu.
Derek Halpenny iz MUFG Banke objašnjava da dobro raspoloženje na berzama i niska volatilnost održavaju apetit investitora za rizikom, zbog čega carry trade i dalje ostaje privlačan.
To je veoma važan detalj.
Suprotno najdramatičnijim prognozama, trenutno nema dokaza da se cijeli yen carry trade nekontrolisano raspada.
Naprotiv, dio investitora i dalje igra istu igru.
Ali sada znaju da sa druge strane stola mogu stajati američko i japansko Ministarstvo finansija.
Zašto je granica od 160 jena toliko važna
Tržište posebno pažljivo posmatra područje oko 160 jena za dolar.
Ne postoji zakon koji kaže da vlasti moraju intervenisati baš na tom nivou, ali posljednja kretanja pretvorila su ga u svojevrsnu psihološku granicu.
Wall Street Journal piše da se jen ponovo približio tom nivou samo nekoliko dana nakon zajedničke intervencije.
Ako tržište nastavi da gura jen naniže, Tokio i Washington suočavaju se sa nezgodnim izborom.
Mogu ponovo intervenisati.
Mogu čekati da Banka Japana dodatno podigne kamatne stope.
Ili mogu dozvoliti tržištu da testira koliko su zapravo spremni da brane jen.
Svaka opcija nosi rizik.
A onda dolazimo do Wall Streeta
Zašto bi nekoga ko posjeduje američke akcije trebalo da zanima koliko jena vrijedi jedan dolar?
Zato što je globalni finansijski sistem povezan pozajmljenim novcem.
Ako investitor koristi jeftine jene da finansira kupovinu neke druge imovine, promjena kursa jena može ga natjerati da proda tu imovinu bez obzira na njene fundamentalne kvalitete.
Akcija neke odlične američke kompanije ne mora odjednom postati loša investicija.
Ali ako njen vlasnik hitno treba gotovinu da zatvori drugu poziciju, može je prodati.
Upravo tako problemi sa jednog tržišta prelaze na drugo.
Zbog toga se pažnja ne usmjerava samo na dolar i jen, nego i na američke i japanske akcije, državne obveznice i druge rizične klase imovine.
Postoji još jedan neobičan detalj
Wall Street Journal ocijenio je da nije neobična samo činjenica da su SAD stale uz Japan, već i način na koji je podrška izvedena.
Kolumnista lista Džejms Mekintoš (James Mackintosh) upozorio je da način finansiranja zajedničke podrške jenu može dodavati likvidnost američkom finansijskom sistemu u trenutku kada su finansijski uslovi već veoma labavi.
To pokazuje koliko je cijela operacija složena.
Jedan potez treba da stabilizuje jen, ali istovremeno može proizvesti posljedice na tržištu američkih državnih obveznica i monetarnim uslovima u SAD.
Zato intervencija nije samo japanska priča.
Da li je onda počeo "finansijski nuklearni rat"?
Ne.
Barem ne prema onome što tržišta trenutno pokazuju.
Rikards koristi ekstremnu metaforu kako bi opisao šta bi, prema njegovom mišljenju, mogao izazvati nekontrolisani raspad ogromnog sistema pozicija finansiranih jenom.
Ali najnoviji podaci pokazuju da carry trade nije nestao.
Wall Street Journal 11. avgusta čak izvještava da potražnja za tom vrstom trgovine nastavlja da pritiska jen.
To, međutim, ne znači da opasnosti nema.
Naprotiv.
Amerika i Japan upravo su uradili nešto što nisu zajedno radili od 1998. godine kako bi zaustavili kretanje jedne od najvažnijih valuta svijeta.
Intervencija je prvo snažno pomjerila jen.
A tržište je zatim ponovo počelo da ga gura u suprotnom pravcu.
Zato prava priča možda nije da je "nuklearni finansijski rat" već počeo.
Mnogo zanimljivije pitanje je drugo:
Šta će se dogoditi ako najveći igrači na tržištu odluče da još jednom testiraju koliko su Washington i Tokio spremni da potroše da bi ga spriječili?