Kada firma propada, po svemu sudeći propadaju i radnici. Kada njihovo preduzeće ode u stečaj (a stečaj u 90 odsto slučajeva znači kraj, likvidaciju, rasprodaju onoga što je ostalo), radnici odlaze na biroe za zapošljavanje i samo rijetki kasnije uspiju naći posao, a još rjeđi se uspiju zaposliti u svojoj branši.
Pronalazak posla uveliko zavisi od godina. Mlađe će neko možda i primiti, ali starije sigurno neće. Tako hiljade radnika firmi u stečaju ostaju na birou "do kraja", primajući neku naknadu jedno vrijeme.
Umjesto da zarađuju platu do kraja radnog vijeka, menadžment, politika, država im je pomogla da penziju dočekaju na birou. Od firme kojoj su dali barem 30 godina života, kroz stečaj češće ne uspiju naplatiti potraživanja.
Tako im i dalje duguju zarađene plate, tople obroke i ostala radnička prava, a preživljavaju uz pomoć djece, komšija, socijale, rada na crno, cijepajući drva, uz pomoć teka u granapima koje će nekako na kraju mjeseca da izmire i uz malo sreće sijući baštu.
Jedina satisfakcija im je što bar uspiju uvezati staž, ali i to se dešava nakon nekoliko godina. Problem je, kažu stečajni upravnici, prodati imovinu jer nije uknjižena, pa i kada jeste kupac se neće iz prve naći već će čekati nižu cijenu, a to opet neće biti dovoljno za sve.
Firmi poslije stečaja uglavnom nema, a zrelih za stečaj poslije privatizacija ima sve više. Tako će broj otpuštenih usljed stečaja biti veći. Samim tim, biće veći broj onih koji će godine do penzije provesti na birou i onda početi primati novac dovoljan tek za teka u granapima. A nije tako zamišljena ni privatizacija, ni stečaj.