Rijetko je koji stečajni upravnik u našoj zemlji profesionalac. Većina ih ovaj posao radi honorarno, nakon radnog vremena u matičnoj firmi gdje imaju sigurnu platu.
Istina, u firmi koja je pod stečajem plata stečajnog upravnika zavisi od stečajne mase, imovine koja se može unovčiti, pa nije čudno da se ovim bave usput. Dotle radnici samo boga mole da im stečajna masa bude dovoljna bar za uvezivanje staža.
Dok čekamo da vlast zakonom uredi sva ta pitanja, od nekoga ko se uhvati tog posla očekujemo da ga uradi kvalitetno. Tačno je da odluku "likvidacija ili reorganizacija firme" donose povjerioci, ali je donose na prijedlog stečajnog upravnika. I neki stečajni upravnici, želeći ostati anonimni da se ne bi zamjerili kolegama, ističu da nije isto raditi honorarno i tome se potpuno posvetiti, pa se zalažu za 100 profesionalaca umjesto 200 neprofesionalaca. Njih pažljivo izabira stečajni sudija tako da su neki upravnici neangažovani, a neki rade na nekoliko slučajeva. Tvrde da su druge zemlje struku profesionalizirale i da stečajni upravnici imaju formirane timove. Nije dovoljno položiti ispit za stečajnog upravnika. Zato se i pitamo da li je stečaj mogao završiti drugačije i koliko se zaista upravnik trudio da izvuče iz stečaja najbolje moguće za firmu i povjerioce, jer to niko ne može kontrolisati. Velika odgovornost je na menadžmentu firmi koji stečaj pokreću prekasno za reorganizaciju i ne shvataju ga kao način ozdravljenja kompanije. Ali bili bismo sigurniji da stečajni upravnici dobro obavljaju svoj posao kada bi bili profesionalci, a ne na dopunskom radu i bez iskustva u vođenju preduzeća.