Prije nekoliko dana objavljen je izvještaj Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) pod nazivom "20 godina tranzicije - tranzicija u krizi".
Međutim, i pored svih problema koji su evidentni u zemljama u tranziciji, uključujući RS i BiH, Erik Berglof, glavni ekonomista ove banke, izjavio je da ključni model tranzicije ostaje nedirnut. Nije loše da malo razmislimo o ovoj tvrdnji.
Prije svega, kakav je to dosadašnji model tranzicije? To je model zasnovan na neoliberalnom konceptu i tzv. Vašingtonskom konsenzusu, koji, ukratko, podrazumijeva maksimalnu privatizaciju, maksimalnu unutrašnju i spoljnotrgovinsku liberalizaciju, stabilizaciju kursa i cijena i uravnoteženje budžeta.
Mi u RS i BiH smo taj koncept osjetili na svojoj koži, izgubili velike firme koje su se mogle restrukturirati i ostali s ostatkom privrede koji jedva preživljava. Na osnovu uvida u podatke, možemo reći da je i veliki broj ostalih zemalja u tranziciji prilično loše prošao, pogotovo u prvih pet godina od početka procesa i danas u periodu globalne krize.
Ovo nas dovodi do problema u pristupu procesu tranzicije. Prema tzv. endogenoj ili "novoj" teoriji rasta, svaka nacionalna ekonomija i njen dugoročni razvoj zavisi u najvećoj mjeri od akumulacije ljudskog kapitala, jer ulaganje u ljudski kapital nije na uštrb ekonomske efikasnosti, već, naprotiv, povećava produktivnost. Sada je jasno da svako društvo može postati društvo zasnovano na znanju i da je to najbolji način uklapanja u globalnu ekonomiju.
Zbog toga je za RS i BiH, kao i mnogim drugim zemljama u tranziciji mnogo potrebniji model koji se zasniva na maksimalnoj liberalizacija tokova znanja i tehnologije, a ne na maksimalnoj liberalizaciji tokova robe i kapitala. U ovoj oblasti se nalaze elementi koji su potrebni za nadogradnju neoliberalnog modela procesa tranzicije. Međutim, ovoga nema u izvještaju EBRD-a.