Četvoro korisnika tužilo je vodeće AI kompanije tvrdeći da iza poziva na sporiji razvoj najmoćnijih modela nije samo briga za bezbjednost.
Američki pretplatnici na ChatGPT, Claude, Gemini i Grok podnijeli su 18. septembra 2026. kolektivnu tužbu protiv kompanija koje razvijaju ove sisteme, optužujući ih da su se dogovorile da uspore njihov dalji razvoj i time prekršile američke propise o zaštiti konkurencije.
Tužba je neobična jer se korisnici ne žale na povećanje cijena, lošiju uslugu ili obmanjujuće oglašavanje. Oni tvrde da bi se servisi koje plaćaju brže unapređivali kada bi kompanije nastavile da se nadmeću bez međusobnog dogovora.
Traže naknadu štete, ali i sudsku zabranu sporazuma kojima bi se ograničavali razvoj i objavljivanje novih modela.
Za sada, međutim, nije dokazano da je takav sporazum postojao. Sud tek treba da utvrdi da li su kompanije zaista usaglasile poslovne planove i da li je zbog toga došlo do usporavanja razvoja njihovih proizvoda.
Zašto nijedna kompanija ne želi prva da uspori?
Povod za tužbu bio je tekst direktora Anthropica Darija Amodeija "We Must Pace the Frontier", objavljen 12. septembra.
Amodei je pozvao vodeće proizvođače vještačke inteligencije da uspore razvoj najmoćnijih sistema kako bi ostalo dovoljno vremena za njihovo detaljnije ispitivanje prije široke upotrebe.
Predložio je uključivanje nezavisnih stručnjaka u provjere, zajednička ograničenja za kompanije i, kasnije, međunarodni dogovor.
Njegov prijedlog podržali su direktor OpenAI-ja Sem Altman, Ilon Mask i čelnik Google DeepMinda Demis Hasabis.
Njihova javna podrška sama po sebi nije dokaz postojanja dogovora. Tužioci, međutim, tvrde da su predstavnici Anthropica, OpenAI-ja i Googlea još od jula učestvovali u radu zajedničke grupe i da su o usporavanju razvoja razgovarali prije Amodeijevog javnog poziva.
Problem za svaku kompaniju koja bi samostalno odlučila da uspori razvoj prilično je jednostavan – konkurencija ne mora da učini isto.
Dok jedna kompanija duže testira svoj novi model, druga bi mogla prva da izbaci sposobniji proizvod i privuče njene korisnike.
To je posebno važno u industriji koja zahtijeva ogromna ulaganja u čipove, centre podataka, električnu energiju i stručnjake.
Bezbjednost ili zaštita tržišne pozicije?
Tužioci upravo na ovom mjestu vide drugi mogući motiv velikih AI kompanija.
OpenAI, Anthropic, Google i druge vodeće kompanije već imaju poznate proizvode, veliki broj korisnika i računarsku infrastrukturu koju je veoma skupo izgraditi.
Ako bi svi najveći igrači prihvatili sporiji tempo razvoja, tvrde podnosioci tužbe, postojeće kompanije mogle bi duže da zadrže tržišnu prednost.
Nova pravila i skupe bezbjednosne provjere mogle bi istovremeno predstavljati znatno veći teret za manje kompanije.
Veliki proizvođač može da finansira dodatne stručnjake, nezavisna testiranja i pravne timove. Za mladu kompaniju isti zahtjevi mogu predstavljati trošak koji teško može da podnese.
Zbog toga pitanje nije samo treba li razvoj vještačke inteligencije usporiti, već i ko bi određivao pravila i da li bi ona jednako pogodila velike kompanije i njihove manje konkurente.
Šta tužioci moraju da dokažu?
Za uspjeh u sporu nije dovoljno pokazati da su direktori nekoliko kompanija javno podržali istu ideju.
Tužioci moraju da dokažu da su kompanije zaista usaglasile poslovne odluke. Kao dokaz mogli bi poslužiti interna prepiska, zapisnici sa sastanaka, svjedočenja učesnika ili drugi dokumenti koji bi pokazali šta je eventualno dogovoreno.
Amodei je i sam ukazao na mogućnost problema sa propisima o zaštiti konkurencije, zbog čega je predlagao da u razgovorima posreduje američka vlada ili da kompanijama zakonom bude dozvoljen određeni oblik saradnje.
Čak i ako bi dokazali postojanje dogovora, tužioci bi morali da pokažu i da su zbog njega pretrpjeli štetu.
Pretplata na postojeći AI servis, naime, ne garantuje da će nova verzija modela biti objavljena određenog dana niti da će donijeti konkretna poboljšanja.
Morali bi zato da dokažu da bi kompanije bez navodnog dogovora ranije objavile nove modele i da bi korisnici za isti novac dobili bolju uslugu.
Mogu li konkurenti sarađivati zbog bezbjednosti?
Ni svaki oblik saradnje među konkurentima nije automatski zabranjen.
Kompanije iz iste industrije mogu zajedno da razvijaju tehničke standarde, razmjenjuju podatke o opasnostima i pokušavaju da riješe probleme koje pojedinačno teško mogu riješiti.
AI kompanije zato mogu tvrditi da cilj eventualne saradnje nije ograničavanje konkurencije već smanjivanje rizika od nedovoljno ispitanih sistema.
Novi AI modeli sve samostalnije pišu i izvršavaju programski kod, koriste digitalne alate i obavljaju složene zadatke, zbog čega pitanje njihovog testiranja postaje sve važnije.
Istovremeno, kompanije koje najbolje poznaju tehnologiju imaju i poslovni interes da zaštite svoje proizvode, korisnike i tržišni položaj.
Upravo zato spor otvara pitanje koje je šire od same tužbe: ko treba da postavlja granice razvoja vještačke inteligencije i pod kojim uslovima?
Ako budu uvedena zajednička pravila, način na koji budu oblikovana mogao bi uticati ne samo na bezbjednost AI sistema već i na to ko će u budućnosti moći da razvija najmoćnije modele i koliko će prostora na tržištu ostati za nove konkurente.