Britanska vlada je odbila da izdvoji sredstva za spas istorijskog turoperatera "Thomas Cook" i 9.000 radnih mjesta.
Istovremeno, britanska vlada odbija da isključi mogućnost (daleko skuplje) vojne intervencije u Iranu, piše ugledni britanski kolumnista Nil Klark.
Britanska vlada je u istom danu donijela dvije veoma različite odluke. Premijer Boris Džonson potpisao je smrtnu presudu najstarijem turoperateru na svijetu, kompaniji "Thomas Kuk", odbivši da u njega uloži 150 miliona funti. Rekao je da bi to ulaganje stvorilo "moralni rizik" u slučaju da se i druge kompanije suoče sa finansijskim teškoćama.
Zatim je, leteći za Njujork na zasjedanje Generalne skupštine UN, isti taj Boris Džonson odbio da odbaci mogućnost za britansku vojnu intervenciju na Iran, dovodeći je u vezu sa napadom na saudijska naftna postrojenja, za koji kaže da je "sa visokim stepenom vjerovatnoće" izveden upravo od Irana, piše Sputnjik.
"Jasno da ćemo, ako nas Saudijci ili Amerikanci budu zamolili, razmotriti način na koji bismo bili korisni", rekao je Džonson.
"Koliko bi koštala intervencija gospodine premijeru?", pita britanski kolumnista i sam odgovara da "možemo biti prilično sigurni da bi troškovi intervencije iznosili više od 150 miliona funti". Vjerovatno bi samo nekoliko dana intervencije koštali toliko, dodaje.
Prioriteti vlada u neokonzervativno/neoliberalno doba nikada jasnije nisu bili prikazani, tvrdi Klark.
Dugo poslije Drugog svjetskog rata zapadne vlade su, uopšteno govoreći, služile interesima građana i njihova potrošnja je to odražavala. Ali od osamdesetih godina pa nadalje, posebno od devedesetih, kada više nije bilo prijetnje konkurentskim ekonomskim sistemom (komunizmom), oni su djelovali protiv interesa većine ljudi.
Potrošnja na stvari koje javnost želi, bilo da se radi o bibliotekama ili lokalnim službama, stomatološkim uslugama ili pravnoj pomoći, drastično je smanjena, a pritom se troši za "elitne" projekte, poput rata u Iraku ili operacija obaranja režima.
Ove dvije izjave postavljaju Džonsona u novu perspektivu. Kada govorimo o "Thomasu Cooku", govorimo o običnim ljudima koji rezervišu paket aranžmane. Da je "Thomas Cook" finansijska institucija koja je zapala u probleme, novac bi, naravno, bio na raspolaganju.
Bilo bi nam rečeno da će se cijela ekonomija srušiti bez intervencije vlade. Principi slobodnog tržišta bili bi ukinuti brže nego što neko može da izgovori "sabrana djela Miltona Fridmana". Ali, "Tomas Cook" nije finansijska institucija.
Ono što je šokantno, ali ne i iznenađujuće, jeste to da su neke finansijske institucije koje su 2008. spašene intervencijom laburističke vlade, igrale ključnu ulogu u kolapsu "Thomasa Cooka", insistirajući na dodatnih 200 miliona funti za spasilački paket. Banke-povjerioci, koje su spašene novcem britanskih poreskih obveznika, još jednom nisu uspjele da podrže britanski biznis.
To takođe otkriva odnos Džonsonove vlade u odnosu na odnos jedne druge konzervativne vlade prema domaćoj ekonomiji. Kada je "Rolls Royce", još jedna britanska kompanija od koje zavisi na hiljade radnih mjesta, zapao u teškoće početkom sedamdesetih, vlada konzervativnog premijera Teda Hita nacionalizovala je firmu. Kompanija je spašena, a fabrika automobila i vazduhoplovne fabrike i danas su snažne. U stvari, one su svjetski lideri.
Da je Boris Džonson bio premijer 1971, vjerovatno bi pustio "Rolls Royce" da propadne.
Vrijedi istaći, zbog onih koji tvrde da je posjedovanje javnog udjela u turističkoj agenciji ludost, da je "Thomas Cook" bio uspješna državna kompanija između 1948. i 1972. godine. Hit je imao pravo kada je nacionalizovao "Rolls Royce", ali je pogriješio kada je privatizovao "Tomas Cook".
Niko ne osporava da je menadžment firme proteklih godina donosio loše odluke ili da je bilo potrebno izvršiti promjene i uvesti radikalno nove marketinške strategije. Ali, spoljni faktori za koje firma ne može da bude kriva, takođe su odigrali svoju ulogu. Jedna od njih su nesigurnosti oko "Bregzita". U vezi sa tim treba pomenuti i pad funte.
Javna sredstva uložena u "Thomas Cook" dala bi vremena kompaniji da se prilagodi novim okolnostima i zaštiti radna mjesta. Sada će britanska vlada morati da uloži oko 600 miliona funti za povratak oko 150.000 britanskih turista širom svijeta i plaćanje njihovog smještaja.
Ovim troškovima treba dodati i socijalni program za oko 9.000 radnika koji su izgubili posao, kao i doprinose za Nacionalno osiguranje, tako da odluka da se ne uloži 150 miliona funti nema smisla.
To je tako ako stvari posmatramo logično. Ako, ipak, shvatimo da cilj britanske vlade ovih dana nije da pomogne građanima, to ima smisla, zaključuje britanski kolumnista.